Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Objavljeno u Zanimljivosti

Stanovnici Jelse na otoku Hvaru ugodno su iznenađeni što je jedan mladi par iz Amerike, nakon ljetovanja u kolovozu 2020. godine, ostao u njihovom mjestu i kroz zimu.

Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Foto: Vivian Grisogono

Inače, to su već na škoju šire poznata Jessica Romano (32), rođena u New Yorku, gdje je živjela i radila sve dok nije preselila u San Francisco u Kaliforniji. A njezin partner Thibaud Duprat (31) rođen je na drugom kraju svijeta, u Parizu, ali se kasnije s obitelji preselio u Ameriku, kada je imao 10 godina - od tada je živio u Kaliforniji ili pak u New Yorku.

Na kavi u Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

Jelšani su u početku mislili da je to njihov trenutačni hir, da će malo ostati i otići, ali su se ipak prevarili. Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, koja je postavljena zaslugom općinskog načelnika Jure Dubokovića – Nadalinija daleke 1934. godine, da ostaje u tom malom pitoresknom hvarskom mjestu. A oni su, kako mnogi govore, prvi digitalni nomadi koji su u ovim teškim vremenima pandemije koronavirusa zapeli baš u Jelsi, na središnjem dijelu našeg najsunčanijeg škoja.

Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, da ostaje u tomjestu...“ Foto:Vivian Grisogono

▪ Istina je, nas zaokuplja tehnologija. Thibaud radi kao voditelj razvoja proizvoda: u tvrtki koja se bavi izradom softvera, njegov je zadatak povezati poslovnu stranu s tehnologijom tako da aplikacije budu proizvedene prema poslovnim potrebama tvrtki, i korisnicima pružaju najbolje iskustvo. S druge strane ja sam se specijalizirala za poslovni razvoj -business development, osobito financijsku tehnologiju: osmišljavam partnerstva s drugim tvrtkama da bi posao mogao rasti i podići se na višu razinu – kaže Jessica, te dodaje da su neobično sretni što je ona 1. ožujka prva na Otoku sunca dobila vizu za boravak kao digitalni nomad, dok se Thibaud hvali svojom potvrdom za privremeni boravak, makar će im osobne iskaznice biti doznačene nešto kasnije.

Šetnja u Gradu Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

A njihova životna priča doista je zanimljiva. Upoznali su se prije 5 godina, kada su radili za istu tehnološku tvrtku u Silicijskoj dolini u San Franciscu. Strast su im putovanja, i prošli su kroz gotovo 50 zemalja, što zajedno, što pojedinačno, diljem kugle zemaljske. Prošle godine odlučili su se za rad na daljinu i seliti se 'negdje Starim kontinentom', misleći najprije na Španjolsku, Francusku i Italiju. Međutim, u Lijepu Našu stigli su zato što smo bili jedna od rijetkih zemalja koja je, u uvjetima pandemije, primala goste iz Amerike.

Uživaju na Sunčanom otoku. Foto:Vivian Grisogono

Naravno, oni su mladi i obrazovani ljudi. Još i prije su čuli za mnogobrojne ljepote male Hrvatske te je odlučili posjetiti i puno bolje upoznati. Prvo su stigli u Split, našu priobalnu metropolu, ali su bili mišljenja da njima za život, dakle, rad i provođenje aktivnosti u slobodnom vremenu, puno bolje odgovara jedno malo lipo dalmatinsko misto. Tako su stigli u Jelsu. Budući da su poprilično komunikativni vrlo brzo su pronašli prijatelje i uklopili se u novo društvo. Veliki su ljubitelji životinja i prirode, pa su kontaktirali udrugu "Eco Hvar", nakon čega redovno odlaze u obližnje Pitve pomagati oko pasa, i izvode ih u šetnju.

Sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono

Za mene je Jelsa jedno nevjerojatno, posve slikovito mjesto. Prizori nikad nisu dosadni! Volim sve pogledati - more, druge otoke, planine na kopnu, kako se boje neba mijenjaju, polja, maslinike, povijesne zgrade... čak i kamenje poput onog oko jelšanskog porta. Prekrasna je i bliža okolina mjesta, idealna za šetnje i trčanje, aktivnosti koje sam oduvijek upražnjavala. Meni se sviđa da se tu živi s puno manje stresa nego u drugim mjestima gdje sam dosad stanovala, baš sam se snažno povezala s ovim ambijentom – pripovijeda simpatična Amerikanka.

Sretni u Jelsi. Foto: Vivian Grisogono

Njezin partner se s njom u potpunosti slaže, zaključujući "Jelsa je malo, ali izuzetno lijepo I mirno mjesto u kojem stvarno volim biti". A on, baš kao i njegova draga, voli šport - ljeti su uživali u plivanju i otkrivanju skrivenih i prekrasnih hvarskih plaža. Thibaud dobro igra nogomet, i već je postao član lokalnog NK "Jelsa". Uz to, je redovito odlazio u teretanu, ali naravno te aktivnosti su s vremenom bile zabranjene tijekom lockdowna. Jessica uz vježbanje, voli i meditaciju.

U berbi maslina. Foto ljubaznošću Jessice Romano

Otok Hvar svojim posjetiteljima, u najboljem smislu te riječi, nudi puno novih iskustava, osobito što se tiče autohtone prehrane i vrhunskih vina. No, i mi volimo kužinavati, pa smo ponekad, kada nije bilo lockdowna, naše prijatelje sa zadovoljstvom pozivali da kušaju nešto drugačiju, međunarodnu kuhinju. Zanimljivo je i to da sam ja u Jelsi prvi put otšao na penjanje, društvo su mi činili Ivo Drinković i Fabijan Belić, kojem smo zajedno s drugim mladićima pomagali u podizanju njegovog zida za penjanje. Tu smo se jednostavno udomaćili, uživali smo i u prošlogodišnjoj berbi maslina, što ranije nikad nismo radili. Probat ćemo mi još puno toga, jer smo istinski zavoljeli Jelsu, Hvar, Dalmaciju i cijelu Hrvatsku – zaključio je Thibaud.

Kupili su auto da bi bolje upoznali otok. Foto: Vivian Grisogono

Baš poželjni gosti

Gosti kao što su Jessica i Thibaud, stvarno su primjer najkvalitetnijih ljudi koje je privukao otok Hvar. Ne samo da znaju uživati u dobrom društvu i u svim ljepotima našeg škoja, nego mu hoće dati i svoj doprinos. Kad ide u šetnju, Jessica uvijek sa sobom nosi rukavice i kesice u koje prikuplja smeće na koje usput nailazi! Što je najvažnije oboje vole pomagati ljudima, i kako su mladi, sposobni i uvijek raspoloženi, njihova pomoć vrijedi jako puno. Zato su ih otočani zavoljeli i prihvatili kao svoje, već su ostvarena prijateljstva koja će vječno trajati. A jednog dana kada odu iz Jelse sasvim sigurno će sa sobom ponijeti lijepe uspomene iz naše Hrvatske, a istodobno iza sebe kod mještana ostaviti prekrasne dojmove – rekla je Vivian Grisogono, predsjednica udruge "Eco Hvar", oduševljena njihovim dolaskom i privremenim boravkom na otoku.

Thibaud sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono
© Mirko Crnčević / Slobodna Dalmacija (14.03.2021.)
tekst reproduciran uz dopuštenje

Video sadržaj

Nomadi novog doba HRT Puls
Nalazite se ovdje: Home zanimljivosti Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Eco Environment News feeds

  • Report finds regenerative approach could yield economic benefits while helping to meet environmental targets

    The degradation of nature in the UK will lop nearly 5% off the country’s GDP if the private sector does not make a greater effort to halt the decline, experts have warned.

    Conversely, investing in nature can produce economic returns for companies in a range of sectors, from manufacturing and construction to food, according to a report from the Green Finance Institute (GFI) and WWF.

    Continue reading...

  • Before Peter Betts died in 2023, he wanted to pass on what he had learned over many years of negotiating at Cops – including how Paris 2015 was saved at the last bell

    On 15 March 2022, I was on a video call with a dear friend when I experienced a twitching on the left-hand side of my face and a slurring of my speech. My wife, Fiona, took me to hospital because we both thought I was having a stroke, and I spent the journey in the car adjusting to my probable death. Interestingly, I did not feel fear or anger; only sadness and disappointment that it was all going to end sooner than I had expected. I survived: but six days later, we learned that the cause of my condition was a particularly aggressive form of brain tumour called a glioblastoma.

    Since then I have read a number of accounts written by cancer sufferers. Many of them start with an uncertain diagnosis, often with a reasonable percentage chance of survival. But unlike these accounts it was absolutely clear that the tumour would kill me: there was no cure and I was given a median life expectancy of 15 to 18 months. Of course, I hoped to do better than the median, but the medical team said that clinging to that possibility would probably be a mistake because it would distract me from enjoying the time I had left. My immediate reaction was genuinely to recognise that in some respects I was lucky. Some people drop dead with no warning, whereas I would perhaps have a year to come to terms with and make sense of my life. This enabled me from the beginning to take a positive approach to my situation and determined me to make the most of the little time I had.

    Continue reading...

  • Nämdö, Stockholm archipelago: A holiday to the Baltic has forced me to undergo a perspective shift to appreciate its scale and intricate wateriness

    By the third week in August, Swedish school terms have restarted and the thousands who make the Stockholm archipelago their summer home have returned to the city. Ferries have switched to winter timetables and people are outnumbered by fallow deer.

    I try to get my bearings using the chart hanging in my cousin’s summerhouse, but the white-tailed eagle view of 30,000 islands, islets and skerries is baffling. A boat is essential, and my son makes the necessary perspective shift before I do. “It’s like the Lake District in reverse,” he says. “The land is water and the lakes are islands.” I see what he means. There is something about the ice-worn geology and the vegetation dominated by pines, alder and birch that feels familiar, but the scale and intricate wateriness of the place is as confusing as it is beguiling.

    Continue reading...

  • For more than a decade, scientists have been puzzling over what was causing billions of starfish to dissolve into piles of white goo. Sea star wasting disease has ravaged starfish populations, wiping out 90% of the once common sunflower sea star. Now, researchers have finally identified the culprit. Madeleine Finlay speaks to Dr Melanie Prentice, one of the team to crack the case. She explains the impact the disease has had on the marine environment, how they found the pathogen responsible, and what it means for sea stars’ recovery

    Scientists identify bacterium behind devastating wasting disease in starfish

    Support the Guardian: theguardian.com/sciencepod

    Continue reading...

  • Views of forward-thinking artist and writer who lived off land in national park celebrated at museum in Glastonbury

    She was considered an eccentric by some, eking out a frugal existence on a wild English moor, surviving off the land and exchanging her sketches of the countryside for meals.

    But the first museum exhibition on the life and work of the largely forgotten nature writer and artist Hope Bourne highlights that her views on the environment, recycling, access to the countryside – even rewilding – were ahead of her time.

    Continue reading...

  • As wildfires rage in southern Europe and crop losses only set to increase in the coming years, producers are getting creative to beat the heat

    “I’m not ready to change jobs,” says Stellios Boutaris, a wine producer with vineyards in Naoussa and Amyndeon in northern Greece, as well as on the island of Santorini. But, he adds, “we cannot do it the way our fathers did.”

    Boutaris is determined to keep producing in the region and keep the family business going but says “the curve is not looking good” as the climate crisis puts pressure on producers across the Mediterranean.

    Continue reading...

  • The bottlenose in Lyme Bay has become a local celebrity – but experts warn human interaction could be putting everyone at risk

    No one knows why Reggie, the solitary-sociable bottlenose dolphin, has chosen to linger alone in Lyme Bay, away from his pod or family group. Lone cetaceans are rare in UK waters – Reggie is believed to be the 16th in 35 years – but young males do sometimes break away to live alone, probably explained by their fission-fusion society.

    But now he is off Dorset, and his fate, marine experts say, lies in our hands.

    Continue reading...

  • After a wrecked ship spewed oil into the pristine waters off Pointe d’Esny, destroying sea life and livelihoods, a group of women turned to the land to change their fortunes

    Sandy Monrose never imagined herself as a farmer. Descended from generations of fishers on the breezy south-eastern tip of Mauritius, she has the Indian Ocean running through her veins. But when a merchant ship slammed into the coral reef, turning the sea inky black with toxic fuel and sinking the local economy, she and a group of local women turned to the land to feed their families.

    Five years after the Japanese-owned MV Wakashio ran aground off the white sands of Pointe d’Esny, her “model farm” in the nearby nature reserve of La Vallée de Ferney is flourishing. Sitting under a metal-roofed gazebo, she surveys the formerly tired plot she secured from landowner Ferney Ltd, now a joyous riot of greens, bursting with papaya and banana trees, and patches of onions, potatoes, taros, manioc, bok choi, winged beans and lots more besides.

    Continue reading...

  • Walter Mikac, who lost his wife and two daughters in the 1996 shooting, warns that Labor-backed Shooters party bill will weaken national firearms agreement

    For Walter Mikac, the gun reform that followed the Port Arthur massacre was the slimmest of silver linings to come from that day.

    After a gunman killed 35 people, including his wife, Nanette, and two young daughters, Alannah and Madeline, Mikac became one of the strongest voices on the need for better gun laws across Australia.

    Continue reading...

  • In the country’s north, people recall the terror of soaring flood waters that killed hundreds, and blame authorities for poor planning

    As flood waters surged through the streets and submerged the houses, Bilawal Jamshed rushed to the rooftop with his family, terrified the water would swallow everyone in Mingora, Swat, in Pakistan’s northern Khyber Pakhtunkhwa province.

    “Everything happened in seconds, as if a dam had burst and water rushed toward us. We were lucky it was morning and we could escape to the rooftops. Imagine if it had happened at night,” says Jamshed, 36, while walking through streets still filled with foul-smelling sludge, as residents and volunteers struggle to clean up more than a week after the devastating floods.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen