Rocky, sretan spašeni pas

Objavljeno u Ljubimci

Nemaju svi psi u Dalmaciji bezbrižan život. Rocky je imao više sreće od drugih. Ovdje priča svoju priču.

Rocky, dragi prijatelj Rocky, dragi prijatelj Foto: Vivian Grisogono

Rocky je imao buran i bezizgledan početak. Bio je napušten, ne jednom, nego dva puta, te je morao koristiti svoje vlastite mogućnosti (i šarm) da bi preživio te pronašao život i dom. Ovo je snimak nekih od njegovih iskustava u njegovom domu u Pitvama.

PSIĆEV GOVOR: ZABILJEŠKE ROCKYJA IZ MLAĐIH DANA

Kao što svaka budala može vidjeti, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge. ONA (Velika Ljudska Mama) ne želi to priznati, ali znam ja da ona tako misli, zato što se smije kad misli da ne bi trebala, kada pokušava biti ljuta na mene, govoreći gluposti poput "Ne!", "Tko je to učinio!!?", "Što bi ovo trebalo biti?!!", tim glasnim nasilničkim tonom za kojeg smatra da bi me trebao uplašiti i spriječiti da uradim to (što je uvijek toliko zabavno) opet... ONA se sjeća kako me je pronašla svezanog na lancu, pa me žali i prisjeća se zašto me je dovela u svoj dražesni topli dom. Dakle, popušta mi se u mnogočemu – u svemu u stvari.

Volim se igrati sa svojim velikim crnim prijateljem Chornyjem. On me štiti od one dvije vrlo velike i strašne starije dame Babe i Bebe, koje polude na mene kada samo pokušavam biti prijatelj i pomoći im da pojedu svoju hranu.

Chorny i ja krenemo vrlo tiho, ali ako postanemo bučni ONA viče, a mi se sledimo. Chorny me štiti tako da me ona ne može uhvatiti - kao da bi ONA to uopće htjela. Na trenutak sve se zaustavlja. Onda, kada smo napokon odigrali našu igru, utonemo u san, a ONA pazi da nas ne probudi.

ONA je tako obzirna.

Ponekad smo Chorny i ja jako zločesti – barem ONA tako kaže – i nešto poderemo na komadiće. To je bio samo naš krevet, tako da nam nije jasno zašto nismo smjeli. No, ONA se naljutila kao i obično. Ja sam se izjasnio kao nevin. Moi? Napravio nered? Dok je Chorny, kao stariji i, prema njegovom mišljenju, mudriji, nestao. Kad se prašina slegnula, ili točnije, kad je ONA sve počistila, napravili smo još malo nereda i otišli na spavanje, a ONA je, kao i uvijek, bila obzirno tiha kako nas ne bi probudila. Vidite, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge i držim ovu situaciju pod kontrolom.

JA SAM NJENA DESNA RUKA

Znam kako je to biti od pomoći u vrtu. Imala je one istrošene plastične kante za vodu, pa je naravno bila moja dužnost da ih sažvačem na komadiće, ne bi li ona kupila pravu metalnu. Samo sam održavao naš standard na nivou, no ipak ne bih ponovio njene riječi u trenutku kada je pronašla djeliće. Glasnoća je bila poprilično zaglušujuća. Naravno, kasnije je shvatila da sam bio u pravu, tako da sada ponosno koristi svoj metalni vrč za zalijevanje. Tako ja to vidim uostalom. ONA kaže da bi zaboravila na korištenje plastičnih kanti, da je nisam tako netaktično podsjetio na to.

Primijetio sam da ona dosta kopa, što je težak posao za nju, pa tako, da bi joj olakšao život, kopam rupe koliko god mogu, u slučaju da ona želi nešto staviti u njih. Ako ih ona ne koristi, uvijek su dobre za zakopavanje svega i svačega što se nađe na psećem putu, kada je dovoljno pametan da pazi na stvari koje će mu dobro doći jednoga dana. No, ONA se ljuti i viče. Zatim, kad sam vidio da je rastreseno iskopala duboku rupu i zaboravila na nju, pomogao sam joj tako što sam je napunio - a trebali ste čuti što je govorila! Pa kako sam ja mogao znati da će stablo grejpa ići u nju? Ta otvorena rupa bila je opasna za pseće i ljudske šape. Što da je netko od nas upao u nju?

Kada se ONA ljuti na mene - uvijek nepravedno po mom mišljenju - ona viče. VRLO GLASNO. Jasno je da su njene komunikacijske vještine manjkave. Ona treba korektivne sate psećeg razgovora. ONA govori da sam ja taj koji treba trening. Koja uvreda. Ali ja volim njene metode treninga, pa joj ugađam. Ona me zove, a ja dobijem ukusan keks, ako potrčim gore i sjednem pred nju izgledajući dražesno. Ona je malo zbunjena ponekad, jadnica, govoreći mi da sjednem, pa legnem, a zatim ponovno sjednem. Na što li misli? Ja strpljivo čekam i izgledam čeznutljivo. Ponekad samo prođem kroz sve pokrete što je brže moguće, dok ona odluči zbog kojeg od njih ću zaslužiti keks.

Ona je najsmješnija za vrijeme obroka. Ona pripremi naše tanjure, a onda sjedne i najede se jogurta ili banane. Ja lajem ne bih li je upozorio na njeno pogrešno ophođenje. Ona ne sluša, nego pogoršava svoju pogrešku stavljajući tanjure prvo ispred ona 3 mješanca s brda. Ja sam zadnji. Kako je to moguće? Ja lajem i lajem, te skačem gore-dolje, ali ona to uradi svaki put, bez obzira. Kada će ona naučiti da sam ja broj jedan i da imam pravo jesti prvi?

Čuo sam kako govori ljudima koji dolaze u posjet da me moraju ignorirati. Kako glupo, kada naravno dolaze da vide samo mene. Većina njih, prirodno, zanemari nju i mazi me, što itekako zaslužujem, a ja ih nagrađujem poklanjajući im svoju potpunu pozornost. Oni ponekad govore čudne stvari, kao što su "nađi si djevojku", ili "prestani grickati moje gležnjeve", kao da ne mogu shvatiti koliko ih poštujem. Čudna ekipa su ti ljudi. Nikada nisu zadovoljni. Treba ih puno lickati da bi bili dotjerani.

Budući da sam savršen primjerak, da i ne spominjem lijep, sladak i pametan, moja je dužnost da se i dalje trudim. Imam velike nade da ću je dovesti u red u dogledno vrijeme, iako je tvrdoglava. Trebala bi se ponositi mnome, jer sam primjer toga što četveronožni prijatelj može postići sa gotovo beznadnim ljudskim prijateljem. Vidite, ja sam najpametnije stvorenje na četiri noge i  držim ovu situaciju pod kontrolom.

BRANITELJ MIRA, TO SAM JA

Između tako nepotrebnih vikanja, ONA je također sklona smijati mi se, što je naravno potpuno neprimjereno. Ja sam dostojanstveno četveronožno stvorenje nepokolebljivo odano svojemu nedostojanstvenom čovjeku.

ONA jednostavno ne razumije koliko truda i energije trošim da je zaštitim. Prvo i osnovno, od nemarnog i lošeg ponašanja onih mješanaca s brda. Troje od njih živi s nama, iako, iskreno, ponekad mislim da onoj dvojici crnih treba reći da spakiraju svoje torbe, a zatim ih ostaviti pored ceste kao što sam i ja bio ostavljen. To bi ih naučilo boljim manirama, a i poštovanju prema meni, prirodnom vođi. ONA kaže da to mene nije naučilo manirama, ali to je ona samo malo zločesta. Nakon svega rečenog, Nada može slobodno ostati jer se s njom zabavno igrati, a ona je i plavuša poput mene. Ali, naravno, ni približno tako lijepa  poput mene.

Znate, tijekom jednog Božića i Nove Godine, kada bi stvari trebale biti izuzetno mirne, bilo je umnažanja tih mješanaca. Pet novih nagomilanih u kući! Bila je to najezda: sitni, mladi, odrasli, sve crni ili plavi. Koji nered. Bilo je gotovo nemoguće disati, a sva disciplina je otišla pravo kroz prozor, unatoč mojim najboljim naporima da dokažem svoj autoritet. ONA je očito poludjela.

Ipak, moram priznati da jako volim biti u društvu Renči, majke gotovo svih njih. Oduvijek mi se sviđala, a ja sam siguran da je slaba na mene, što bi izašlo na vidjelo kada bismo ostali nasamo. No napravio sam digresiju.

Kao što sam rekao, ONA, nezahvalnik na dvije noge, se smije, moglo bi se čak reći da se ruga. Ona kaže da su moje noge prekratke, a moj rep predugačak. Ona se smije mom stilu kad trčem i skačem. Ona se smije još više kada ratoborno lajem ne bih li otjerao neprijatelja koji bi je mogao napasti. Kaže mi da automobili obično ostanu na svojim putevima, tako da nam neće naškoditi ako ih se klonimo. Drugi ljudi, koji se usude prošetati našim putevima, najčešće su prijatelji, prema njenom mišljenju. Ako nisu, ona kaže da izbjegava kontakt, a to je jednostavnije nego lajati na njih. Nema potrebe za lajanjem. Ali moja je dužnost da je branim, pa se moram oglasiti kada osjetim opasnost.

Njen najveći problem je to što ne može shvatiti koliko bijesno zvučim. Ona me ismijava, nepristojno insinuirajući o mom "piskutavom trileru". Ona kaže da ni ne bih smio lajati kad idem van u vrt. Zar ona ne zna koliko potencijalnih neprijatelja vreba okolo, čekajući tenutak napada? Pa, shvaćam da je ovo malo i mirno mjesto, bez nekih problema, ali tko zna kakvi zločini bi se počinili da ih ja nisam spriječio svojim bijesnim lajanjem.

Ona je jednoga dana zamalo umrla od smijeha u polju kad sam uočio stvarnu prijetnju i krenuo u napad, lajući i jurišajući. Priznajem da sam se osjećao pomalo glupo kada je rekla da je to samo rotodrljača koji je ostavljena u susjednom polju da završi kopanje zemlje spremne za novu sezonu. No, to je u sumrak izgledalo kao oružje za masovno uništenje, a moja je dužnost bila, jasno, zaštititi je od istog, a ona je samo nastavila kopati oko svojih neprocjenjivih maslina. Prvo treba djelovati, dovoljno je vremena za razmišljanje kasnije, ili bismo mogli požaliti.

Nekoliko tjedana kasnije, imao sam novo iskustvo, izazov koji je izazvao najžešće lajanje. Cijelo mjesto se promijenilo, sve je bilo hladno i bijelo. No, odmah sam znao da je to napravljeno za zabavu, pa sam se počeo igrati, pronalaziti svoje zakopane igračke, odnosno važan radni alat, te ih ponovno zakopavati.

Ne trebam ni reći da se ti mješanci, a da ni ne spominjem NJU, nisu usudili. I opet sam im pokazao tko je NAJBOLJI PAS.

ČINJENICE O HRANJENJU

Imam puno prijatelja, kao što biste i očekivali od nekoga neodoljivog poput mene, bez obzira na to što ONA govori suprotno. Jedan od mojih Vrlo Posebnih Prijatelja je mladić zvan Frankie. Ona tvrdi da je Frankie NJEZIN prijatelj i da je njega i njegovu obitelj poznavala i prije nego što sam ja ugledao svjetlo dana, ali znam ja da se on sprijateljio s njom samo da mene upozna.

Frankie je dobar dečko, velikodušan do kosti. On voli životinje, ali naravno da sam mu ja najdraži, iako on čuva tu tajnu između nas, tako da drugi ne bi bili ljubomorni. On je iznimno obziran, iako osobno mislim da bi bilo dobro za njih da znaju koliko sam važan. Frankie ima mnogo važnih prijatelja uz mene, ali, naravno, ja sam za njega NAJBOLJI PAS.

Frankie i njegov tata Ivica vode jedan od najboljih restorana u okolici, odmah niz cestu od nas. Zove se Dvor Duboković, ugledno ime, jer dolaze iz ugledne stare obitelji. Oni služe  finu hranu. Znam to, jer je Frankie često toliko ljubazan da mi donese kosti, koje su očito ostaci, ali i dalje su fin obrok. Ili barem bi bili, kad bi nam ih ONA dala. Umjesto toga, ona ih skuha u juhi, pa posluži s našim suhom hranom ili rižom. To je vrlo ukusno, ali tko će onda hrskati kosti? Čini se da nestanu, baš kada se spremamo za glavni dio gozbe. Što ona radi s njima?

Ponekad, u posebnim prilikama u Dvoru Duboković, Ivica i njegovi prijatelji pjevaju –  prilično su dobri pjevači, a to znam, zato što mi ona kaže da su često pozvani da pjevaju na drugim mjestima, pa čak i u inozemstvu. Frankie često pjeva u grupi, koja se zove Klapa Bagulin. Ponekad radi duete s posebnim prijateljima kao što je Kevan. Ona voli pjevanje i uvijek ide na nastupe. Ona puno govori o tom mjestu, tako da znam da je jednom provela sjajnu večer tamo sa deset mladih prijatelja iz njezine druge zemlje, a jedan od njih je bio toliko pijan da je inzistirao na plesu s njom! To je poprilično utjecalo na nju. Ja joj ne bih dopustio da pravi takvu budalu od sebe, da sam bio tamo, ali to se dogodilo prije nego što sam uopće mogao kontrolirati njenu neprikladnu lakomislenost.

I evo u čemu je poanta. Nikad nisam bio u Dvoru Duboković. Ona me ne želi povesti. Ja mogu razumjeti da ne želi povesti ona tri mješanca s brda, jer bi joj sigurno narušili imidž. Ali MENE? Najslađe i najpametnije stvorenje na četiri noge? Ja bih obogatio to mjesto, ljudi bi dolazili iz daleka samo da MENE vide i čuju. Bio bi tako dobar domaćin, pozdravljajući sve goste koji dolaze. Mirno bih sjedio ispod svakoga stola i odražavao pod čistim, u slučaju da nekome padne hrana. Moja zgodna prisutnost u prekrasnom vrtu uljepšala bi čarobni pogled. Također bih na zabavama pjevao zajedno s ostalima - moj je prodorni triler, kao što ga ona tako grubo naziva, zapravo fini visoki ton koji bi se lijepo uskladio s onim dubokim muškim glasovima.

A kada bih mahao repom i izgledao ultra-privlačno, bio bih savršena maskota i bili bismo svi poznati. U najmanju ruku, to bi bilo vrijedno punog tanjura stvarne hrane za mene i dodatnih porcija za nju. Ali ona neće ni da čuje. Ona mi kaže da misli da ljudima ne bi bilo drago da ih pozdravljam. NEMOGUĆE, pa tko bi mogao odoljeti najslađem stvorenju na četiri noge koje skakuće da ih pogleda u oči s ljubavlju i maše repom iz sve snage? I ona je toliko drska da mi kaže da ne vjeruje da mogu biti miran i tiho obavljati svoje dužnosti  ispod stola. Izgleda da ona misli da bih grickao gležnjeve, skakao u krilo ili otimao hranu od konobara. JA! MOI?? Ma da ne bih.

To je težak izazov i ja radim na tome. Kada moj prijatelj Frankie dođe sa mojom zalihom kostiju, koju tako velikodušno podijelim s onim mješancima, zamolim ga da bude posrednik. Znam da shvaća moju poziciju. Budući da je oduvijek dobar u dovođenju ljudi do restorana, a oni dolaze kilometrima iz daleka i stalno se vraćaju, on zbilja razumije marketing. Ja bih bio šlag na kraju, savršen pomoćnik promotor. No, on odmahuje rukom i kaže da je ONA toliko stara da je moramo slušati  - čak i kada su njezine ideje potpuno lude. U biti on nije rekao taj zadnji dio, ali mislim da bi, da nije uvijek tako iskreno ljubazan prema svima, čak i kada su tvrdoglavi i glupi.

Ona mi nehotice kaže da se u Dvoru Duboković često održavaju svadbe, rođendani i svečane fine gozbe i da je uvijek zabavno. Isto tako znam da ostali četveronožni krznaši idu tamo, a neki od njih i redovito. To je tako nepošteno. Ja MORAM ići tamo. MOLIM VAS, neka je netko uvjeri da me povede.

© Rocky, kao što je ispričao Vivian Grisogono, 2014.

Prijevod: Petra Mimica

Nalazite se ovdje: Home Tražimo dom! Rocky, sretan spašeni pas

Eco Environment News feeds

  • Farmed kelp could produce plastic substitutes, beauty products and food supplements. Just steer clear of seaweed chocolate

    Think sun, sea, Skye – and seaweed. It’s early summer off the west coast of Scotland, and Alex Glasgow is landing a long string of orangey-black seaweed on to the barge of his water farm. It emerges on what looks like a washing line heavy with dirty rags, hoicked up from the depths. And yet, this slippery, shiny, salty substance might, just might, be going to save the planet.

    When it comes to sustainability, seaweed is about as shipshape as it gets. Minimal damage to the environment, check. No use of pesticides, check. Diversifies ocean life, check. Uses no land, check. And, in the case of Skye’s seaweed farm, spoils no one’s view, check.

    Kyla Orr and Martin Welch of KelpCrofters check the crop from their boat

    Continue reading...

  • Most comprehensive analysis ever of conflict-driven climate impacts shows emissions greater than those generated by 175 countries in a year

    The climate cost of the first two years of Russia’s war on Ukraine was greater than the annual greenhouse gas emissions generated individually by 175 countries, exacerbating the global climate emergency in addition to the mounting death toll and widespread destruction, research reveals.

    Russia’s invasion has generated at least 175m tonnes of carbon dioxide equivalent (tCO2e), amid a surge in emissions from direct warfare, landscape fires, rerouted flights, forced migration and leaks caused by military attacks on fossil fuel infrastructure – as well as the future carbon cost of reconstruction, according to the most comprehensive analysis ever of conflict-driven climate impacts.

    Continue reading...

  • Diving with marine life such as blue sharks is growing in popularity in the UK, spurred by footage of encounters on social media

    We have only been waiting in the grey Atlantic swell a few moments when the first flash of metallic blue appears in the water. A blue shark, a few miles from the coast of Penzance in Cornwall, emerges from the depths. It is time to get in the water – but part of my brain rebels.

    “It’s not what you think it will be like … not that ingrained fear that everyone has about sharks. But until you get in the water with them, that fear will remain,” the guide says to the group.

    Continue reading...

  • Bangalow Koalas and private landholders have planted more than 377,000 trees across the region

    In 2016 a friend phoned Linda Sparrow about a 400-metre stretch of koala trees on the western edge of Bangalow, a small regional town in northern New South Wales.

    The landscape in the region had long since been cut back by loggers and farmers, and there were precious few eucalyptus trees left to provide refuge for koalas looking for food or shelter.

    Continue reading...

  • Hexton, Hertfordshire: On the chalk hills in early summer, green is dominant – but only until the yellows take over

    The rain-soaked chalk hills are a celebration of green: the green of crimped agrimony leaves and glaucous sedge blades; of horsetail, hogweed and unripe wayfaring berries. Greenery everywhere, energising everything. I hear it in the whitethroat’s scratchy bursts, see it in sunlight on spent cowslips and feel it in the pull of my breath as I climb the hill. I wonder if it’s the heightened sensitivity of the human eye to green light that has brought on this verdant synaesthesia. Whatever the reason, the intensity of colour fuses and confuses my senses, making it hard to spot the green orchids I’ve come here to see.

    But as the path narrows, the abundance of orchids – all of them common twayblades (Neottia ovata) – is such that I almost tread on one. Kneeling in the grass for a closer look, I can see inflorescences rising from pairs of egg-shaped leaves, each with a slender downy stem and green flowers held aloft on short stalks. Every year I’m astonished by the huge personalities of these miniature blooms. The labellum (the lower modified petal) is deeply forked like a pair of legs, and banded with two dark green stripes that mark a nectar-bearing groove.

    Continue reading...

  • Captive breeding in Norway has built up numbers endangered by the climate crisis and golden eagles but only a more diverse population will survive in the long term

    Deep in the Norwegian mountains, amid a vast expanse of bright snow and howling winds, Toralf Mjøen throws a piece of meat into a fenced enclosure and waits for a pair of dark eyes to appear from the snowy den.

    These curious and playful arctic foxes know Mjøen well. He has been the caretaker at this breeding facility for 17 years, going up the mountain daily to feed them at their enclosures near the small village of Oppdal, about 250 miles north of Oslo.

    Continue reading...

  • Many people fear the UK’s draughty old properties are too great a challenge for the technology

    Heat pumps could be the single largest step a household can take to reduce their carbon emissions while saving money on their bills. But many in Britain fear that, even though millions of homes across Europe have benefited from the shift away from gas or oil boilers, the UK’s draughty old homes could prove too great a challenge for the technology.

    The concern is unsurprising given that the UK has some of the least energy efficient homes in Europe. A study by the smart home company tado° monitored 80,000 users across Europe to find how quickly properties lose heat when outdoor temperatures fall to zero. It found that UK homes lost on average 3C after five hours without heating, compared with just 1C in Germany and 0.9C in Norway.

    Continue reading...

  • Pennsylvania families worry about rising cases of rare cancer with well pads near homes and stalled House bills

    One evening in 2019, Janice Blanock was scrolling through Facebook when she heard a stranger mention her son in a video on her feed. Luke, an outgoing high school athlete, had died three years earlier at age 19 from Ewing’s sarcoma, a rare bone cancer.

    Blanock had come across a live stream of a community meeting to discuss rare cancers that were occurring with alarming frequency in south-western Pennsylvania, where she lives.

    Continue reading...

  • Porto Alegre’s poorest neighborhoods, often closest to rivers and with the worst infrastructure, bore brunt of crisis

    It had been raining for nearly a week when the floodwaters first reached Marcelo Moreira Ferreira’s home in Porto Alegre, the capital of Brazil’s southernmost state, Rio Grande do Sul.

    His wife and their four children left to seek shelter with relatives, but Ferreira, 51, wanted to stay: his father had built the modest one-storey structure and he had lived there his entire life.

    Continue reading...

  • Having created a watchdog for the environment, the government took its teeth out and muzzled it. Can public outrage rouse the Environment Agency to action?

    When Helen Nightingale joined the National Rivers Authority, the predecessor to the Environment Agency, in 1991, she thought of her work as a calling. She had been fascinated by nature since she was a child, when she used to poke around in the earth on her father’s allotment, looking for worms and beetles. In her job, Nightingale spent most of her time walking along the rivers in Lancashire and Merseyside, taking water samples and testing oxygen levels. She was responsible for protecting rivers, and she often learned about sewage and pesticide pollution from members of the public who called a dedicated hotline. “They’d phone you up and say, ‘There’s something wrong.’ And you would go out straight away,” she recalled. “You stood a much better chance of figuring out what was wrong if you could get there quickly.”

    Nightingale, who has a Lancastrian accent and curly blond hair, investigated pollution like a hard-nosed police detective inspecting a crime scene. She would visit dairy farms, industrial estates and sewage treatment plants, dressed in a raincoat and boots with steel toe caps, and usually started with the same question: “Can I look at your drains?” The work was demanding, and the pay, when Nightingale started, was just £9,500 a year (the UK average at the time was around £12,000), but she was proud to be protecting the environment. “It was a dream job,” she told me. “If we sat in the office, our boss would say, ‘Why are you here? Go out and look at something.’”

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

  • Doba u kojem živimo obilježeno je sve bržim promjenama koje se name?‡u morskom okolišu, a gotovo za sve odgovorni su ljudi. Obalna zona Sredozemlja, pa tako i našeg Jadranskoga mora,  mjesto je na kojemu obitava više od polovice ukupnog stanovništva Mediterana te zbog toga ovo usko područje predstavlja i jedan od najugroženijih morskih okoliša.

  • U našem dijelu svijeta, koji zovemo zapadnim i smatramo razvijenim, prije samo 50 godina nisu sve žene imale pravo glasa na izborima, nisu imale jednak pristup obrazovanju, nisu mogle voditi države i nisu imale pristup visokim pozicijama u poslovnom svijetu.

  • Gotovo svi su upoznati s činjenicom kako oceani i mora prekrivaju više od 70 % površine Zemlje. Me?‘utim, nedovoljno je prepoznato kako su oceani, mora i obalna područja esencijalni dio Zemljinih ekosustava te kako o njima ovisi cijelo čovječanstvo, bilo na obali ili u dubokoj unutrašnjosti kontinenata! Zašto?

  • Ovaj cilj održivog razvoja odnosi se na ostvarivanje održive proizvodnje i potrošnje u čemu trenutačno ne uspijevamo jer je ekološki otisak koji ostavljamo i dalje ve?‡i od resursa koje imamo na raspolaganju. Dakle, potrebno je promijeniti načine na koji proizvodimo hranu, smanjiti bacanje hrane, pove?‡ati udjele obnovljive izvore energije u ukupnoj proizvodnji energije, pravilno gospodariti otpadom tijekom čitavog njegovog životnog ciklusa kako bi, me?‘u ostalim što manje utjecali na zaga?‘enje zraka, vode i tla.

  • Razvoj industrije i infrastrukture kao temelja za pove?‡anje životnog standarda za sve ljude, uz okolišno prihvatljiva rješenja te uključivanje novih tehnologija tema je cilja održivog razvoja koji se odnosi na okolišno prihvatljivu industrijalizaciju, kvalitetnu, pouzdanu, održivu i prilagodljivu infrastrukturu, a sve uz primjenu novih tehnologija, istraživanja i inovacija.