Anniena priča

Objavljeno u Ljubimci

Negdje početkom studenoga 2018. godine, kujica je ostavljena uz cestu iznad Jelse, nedaleko od ambulante, sa svojih pet štenaca.

Annie i kćerka Mrka, 22/07/2020. Annie i kćerka Mrka, 22/07/2020. Foto: Vivian Grisogono

Majka je bila križanac tipa njemačkog ovčara, iako su joj uši bile vodoravne, a ne okomite. Kako nije bila mikročipirana, nije se znalo odakle potječe obitelj, tko je prethodni vlasnik ni tko ih je odbacio.

Napušteni, Annie s psićima kada su pronađeni, 10. studenog 2018.

Štenad je bila dovoljno stara da im nije više bilo potrebno hraniti se majčinim mlijekom, ali budući da nisu imali drugi izvor hrane, još uvijek su se njime hranili. Na njihovu sreću, 10. studenog, ljubazne gospođe koje vole životinje primijetile su malu obitelj i opskrbile ih hranom i vodom. Tanja i Marija živjele su u blizini i ubrzo su se zabrinule da bi se psima moglo nešto dogoditi, bilo na cesti ili ljudskom zlonamjernošću. Kontaktirale su Eco Hvar kako bismo im pomogli da pse odvedu na sigurno mjesto. Hvar nema azil za životinje, pa potrebite životinje moraju dobiti privatno utočište. Bilo je prohladno tog predvečerja, 12. studenog, kada je obitelj stigla u Pitve. Okupili su i transportirali psiće bez problema. Majka je, strahujući od ponovnog odbacivanja, ili gore sudbine, pobjegla. Njezine dvije spasiteljice trčale su za njom poduže vrijeme sve dok nije postala preumorna da se odupre hvatanju. Bila je vrlo sumnjičava prema svom novom okruženju kad je stigla u Pitve ali se ubrzo opustila kada su se ona i štenad dobro najeli. Iako su psići nakon toga, vjerojatno iz navike, posegnuli za majčinim mlijekom.

Prvi dani, još uvijek na majčinom mlijeku. (Fotke: Vivian Grisogono)

Majku sam odmah nazvala Annie, jer me iz nekog razloga podsjetila na odvažnu junakinju glazbenog filma iz 1950. godine "Annie uzmi svoj pištolj". Annie i psići su već nakon par dana shvatili da ima dovoljno hrane da svi mogu redovito jesti, pa je Annie odlučno zaustavila njihovo sisanje, a psići se nisu bunili.

Psići u igri, 13. studenog 2018. (Fotke: Vivian Grisogono)

Annie i njezini psići od početka su pokazali da su blage naravi. Prošlo je nekoliko tjedana, a štenad je rasla u stasu i samopouzdanju. Annie se udomačila, ali je i dalje imala zabrinut pogled na svom dlakavom čelu. Bilo je očito da je bila duboko potrešena odbacivanjem.

Annie je u pocetku imala zabrinut izraz. (Foto: Vivian Grisogono)

Godinama su mi u Pitve dovodili neželjene pse: brojevi su se alarmantno umnožavali, što je dovelo do osnivanja Eko Hvara 2013. godine. Situacija se nije odmah promijenila. Bio je pravi blagoslov kada sam otkrila da ih sklonište Animalis Centrum, koje se sada nalazi u Kaštel Sućurcu, može primiti te im pružiti priliku za pronalazak novih domova. Eco Hvar započeo je suradnju s Animalis Centrumom 2016. godine. Kada se činilo da je pravo vrijeme za prebacivanje pasa u azil, donesena je odluka da Annie ostane u Pitvama sve dok ne povrati povjerenje u svijet oko sebe.

Posljednji dan zajedništva, 21. studenog 2018. (Foto: Vivian Grisogono)

21.studenog 2018. godine, psići su otišli u Kaštela gdje su odmah postali zvijezde.

Psići su stigli u sklonište Animalis Centrum. (Fotke: Vivian Grisogono)

Kao i sve novopridošlice, dr. Filipović i njezino osoblje toplo su ih dočekali te su se vrlo brzo prilagodili novoj okolini. Bili su pomalo zbunjeni zbog poziranja za fotografije ali su sve odradili smireno. Nije iznenađujuće to što su privlačili pozornost te su u vrlo kratkom vremenu pronašli tople domove, što u okolici Splita, što u Njemačkoj. 

Poziranje. (Fotke: Vivian Grisogono)

Annie je stoički prihvatila odlazak svojih psića te se zapravo činilo da joj je laknulo što ih ne mora neprestano pozivati na red kad njihova igra postane preburna. Postupno je stjecala samopouzdanje. Annie je 30. studenog po prvi put prihvatila ogrlicu što je označilo velik korak naprijed u njenoj emocionalnoj rehabilitaciji. 

Annieina nova ogrlica, 30. studenog 2018. (Foto: Vivian Grisogono)

Vrlo je brzo naučila da ne smije ići u zdjele ostalih pasa dok ne završe s obrokom. Trebala je savladati mnogo osnovnih lekcija te je pokazala inteligenciju i volju. Jedino što je mrzila bila je uzica, a trebalo je mnogo mjeseci strpljive prakse da se uvjeri da se hodanja na uzici ne treba bojati.

Treninzi: ljubaznost, nagrade, čvrstoća, ponavljanje.

Nije bilo teško shvatiti zašto je nju odbacivanje toliko šokiralo. Očito je imala stabilan dom: bila je potpuno dresirana za kuću i nijednom nije napravila nered u zatvorenom; a znala je i otvoriti vrata, čak i ona teža koja su imala okomite kvake i otvarala se prema unutra.

Annie, opuštena i razigrana. (Fotke: Vivian Grisogono)

To dlakavo čelo se opustilo, malo po malo, i ona počela je uživati ​​u igri, osobito s loptom. Obrazovne igre poslali su joj iz Engleske divni ljubitelji životinja Julie i Nick: u tren oka se uhvatila se u koštac s njima, odmah smišljajući kako otvoriti male pretince kako bi došla do skrivenih poslastica.

Nekim psima zbunjujuće, za Annie sitnica! (Fotke: Vivian Grisogono)

Isto tako, bila je vrlo društvena s drugim psima, i muškim i ženskim. Osim pasa s kojima je dijelila prostor u Pitvama, česti posjetitelji bili su lovački pas Asi, zgodni Malibu i mali šampion Špiro.

Annie dijeli krevet s Asi, 01. siječnja 2019. (Foto: Vivian Grisogono)
Annie s Malibu. (Foto: Vivian Grisogono)

Špiro je napušten u Jelsi u lipnju 2019. kad je bio mlad, a doveden je u Pitve na sigurno. Ubrzo nakon toga trebao je otići u sklonište Animalis Centrum. Međutim, šarmer je po prirodi te je privoljeo sve oko sebe i ubrzo pronašao novi dom u Jelsi s Anticom, još dva psa i mačkom, koji su svi postali njegovi najbolji prijatelji. Povremeno je boravio u Pitvama, gdje su se on i Annie beskrajno igrali. Kad god bi Špiro pokazao zanimanje za seks, što je činio u sramotno mladoj dobi, Annie bi ga odbacivala u stranu i davala mu do znanja da to ne smije. Sve dok jednom nije.

Špirotov (neuspjeli) pokušaj, 30. srpnja 2019. (Foto: Vivian Grisogono)

Jednog lijep dana u studenom 2019. godine, njeni hormoni su je nadvladali te je popustila Špirotu dok nitko nije gledao. Bila su to dva šoka za njihove bespomoćne ljude iznenađeni ovom situacijom. Prvo, jer se Annie tjerala što nije bilo očito. A drugo to što je Špiro, onako sitan u odnosu na svoju izabranicu, uspio u svom naumu.

Annie hrani svoje novorođene štence. (Foto: Vivian Grisogono)

5. siječnja 2020. rođena su nova štenad koja je Annie marljivo čuvala. Bili su zanimljiva kombinacija boja i karaktera. Jedan od mužjaka, kojega smo nazvali Jaran, bio je krem ​​boje, baš kao i dvojica u prethodnom leglu. Tko zna odakle to? Od ostalih, troje su bili uglavnom crni poput oca: dva mužjaka (Bačva i Milo) i jedna ženka Mrka. Samo je jedna ženka Žuja imala smeđe boje majke, ali sve su naslijedile njezinu slatkoćudnost, inteligenciju i odanost.

Žuja, 17. lipnja 2020. Bistra, pametna, zabavna, poprilično dominantna. (Foto: Vivian Grisogono)

Štenad se razvijala. Kad su napredovali do prave hrane za štenad, isprva je to bilo “na izvolite”, dok su svi dijelili iz istog tanjura. Bačva je bio glavni i pobrinuo se da dobije lavovski dio. Zato je najbrže rastao, i to mu je donijelo ime.

Bačva, 17. lipnja 2020. Nježan, opušten, željan zadovoljiti ali zna što hoće! (Foto: Vivian Grisogono)

Annie je očito uživala brinuti se o svojim mladima kroz ranu fazu njihova života. Igrala se s njima, ali je znala biti i prilično gruba kad nisu bili poslušni. Bila je osobito zahtjevna prema Mili i Žuji, koji su bili najnestašniji u grupi.

Annie u igri s Milom i Bačvom, 06. ožujka 2020. (Foto: Vivian Grisogono)

U međuvremenu smo i mi ljudi odigrali ulogu u njihovom odgoju. Prioritet je bilo organizirano hranjenje, ne samo pristojnosti radi već se trebalo pobrinuti da svi psići najedu. Prvi korak je bio staviti ogice na sve psiće i vježbati hodanje na uzici. Jaran je otkrio da je prestrašen ali i odlučan te je jednostavno odbijao ogrlicu.

Dodatni obroci: Jaran jede mlade smokve, 12. travnja 2020. (Foto: Vivian Grisogono)

U vrijeme hranjenja, 4 poslušna psića, Bačva, Milo, Žuja i Mrka, bila su vezana udaljeni jedni od drugih sve dok nisu naučili poštivati tuđe zdjelice dok su Jarana hranili odvojeno, na ulazu u objekt. Sistem je dobro funkcionirao te su ubrzo došli do faze da ih nije potrebno više vezivati. Višegodišnja primjena ovog sistema s grupama pasa, otkrili smo da ubrzo prepoznaju prednost posjedovanja vlastite zdjelice za koju se ne trebaju izboriti.

Annie i četvorica štenaca, 16. travnja 2020. (Foto: Vivian Grisogono)

Osnovna dresura je napredovala a Jaran se pridružio svim vježbama iako je i dalje odbijao ogrlicu a uzicu još manje. Psići su narednih mjeseci dobro napredovali stoga je došlo vrijeme da idu dalje.

Milo, 17. lipnja 2020. Oprezan, živahan, zaigran, izrazito pametan, prilično dominantan. (Foto: Vivian Grisogono)

Pala je odluka da Annie ode s njima, kao što je planirano od početka. To je, s obzirom na vrijeme koje smo proveli zajedno, bilo pomalo bolno ali svakako najbolje za nju kako bi imala mogućnost pronaći individualni dom umjesto života u promjenjivoj zajednici u Pitvama. Ona je izrazito odana, osjetljiva i inteligentna. Isto tako je i snažne volje ali i željna udovoljiti stoga dobro reagira na nježne metode dresure baziranih na komunikaciji i nagradama, bez sile i fizičkog kažnjavanja. Annie, Žuja, Bačva i Milo u ranom su kolovozu prebačena u Animalis Centrum, no kill skloništu za životinje, sada poznatom kao Zaklada za zaštitu životinja Bestie, Split. Mrka i Jaran ostali su na Hvaru, barem za sada.

Annie i njezin “cimer”, 17. kolovoza 2020. (Foto: Vivian Grisogono)

Posjetila sam sklonište 17. kolovoza te sam bila oduševljena, iako ne iznenađena, kada sam vidjela da svih 12 psića, koje smo posljednjih tjedana prebacili tamo, izgleda zdravo i dobro zbrinuto bez nagovještaja stresa ili nezadovoljstva. Nekima je već obećan dom (provjereni od strane skloništa), a za većinom ostalih je pokazan interes. Neki su se priduzili tjednom plivanju koje je organizirano na lokalnoj plaži za pse. Svi su, uz osnovne potrebe za skloništem, medicinskom skrbi, hranom i vodom, bili i više nego dovoljno opskrbljeni brigom, naklonošću, vježbama te ugodnim aktivnostima.

Annie željno iščekuje svoj idealan dom, 17. kolovoza 2020. (Foto: Vivian Grisogono)
U vrijeme pisanka članka, Annie je sterilizirana i spremna za svoj novi život. Ona i njezina tri psića vjerojatno odlaze u Njemačku pod brigu njemačkog skloništa za životinje koja ima dugogodišnju povezanost s Animalis Centrumom. Sigurni smo da će pronaći domove koji odgovaraju njihovim potrebam. Imaju dobre šanse za sretnu budućnost a nama je drago što smo mogli doprinijeti stvaranju te mogućnosti.
© Vivian Grisogono, kolovoz 2020.
Prijevod: Dinka Barbić

2023. ODLIČNE VIJESTI: Annie je našla novi dom u Njemačkoj!

NAPOMENA: ako na bilo koji način možete pomoći Skloništu 'Animalis Centrum', Zaklade Bestie (na primjer donacijom novca, hrane ili opreme, aktivnim volontiranjem, bilo to udomljavanjem ili privremenim čuvanjem životinje u nevolji) obratite se Zakladi putem Facebooka ili nazovite Zvonimira na 097 760 8906.

Dvanaest dobrih razloga da podržite Zakladu za zaštitu životinja Bestie iz Splita.

POMOZITE ZAKLADI BESTIE: MOLIM VAS DONIRAJTE!

Detalji za donacije:

Preko banke:
Zaklada Bestie
Kukuljevićeva 1, 21000 Split
Otp banka
IBAN: HR9324070001100371229
SWIFT: OTPVHR2X
 
Paypal gumb za doniranje: https://www.paypal.me/ZakladaBestie
 
Nalazite se ovdje: Home Tražimo dom! Anniena priča

Eco Environment News feeds

  • Campaigners accuse Yorkshire Water of negligence and say plan to top up reservoirs will kill the river’s fish

    With its pebble beach and shallow areas for paddling, the River Wharfe at Ilkley has long been a popular swimming location in the pretty Yorkshire town. But plagued by sewage and agricultural runoff, the river has been designated as “poor” quality, and a sign has been put up warning people against bathing in it. And now, the health of the river has been put further at risk with emergency drought plans by Yorkshire Water to suck water from it to top up its reservoirs.

    A drive by campaigners and wild swimmers led it in 2021 to be the first in the country to get designated bathing status – meaning the government tests it for the harmful E coli and intestinal enterococci bacteria.

    Continue reading...

  • Across the globe, oil, gas and coal companies use an ever-widening set of tactics to crush competition and opposition. With the world’s most powerful man helping them at every turn, it’s critical we reveal their full impact

    Today the Guardian launches its annual environment support campaign. To back our vital climate journalism, please click here

    Why does capital love fossil fuels? It’s not hard to explain. They exist in a small number of discrete locations, where the right to exploit them can be owned and monopolised. Most can be extracted commercially only at scale, excluding small competitors. They can be stored and traded all over the world, allowing prices to be optimised across time and space. Renewable energy, by contrast, can be generated almost anywhere, by almost anyone with a small amount of money to invest.

    Renewables might now be cheaper than fossil fuel in the vast majority of cases, but this makes them less attractive to capital, not more. Fossil fuels are uncompetitive and highly profitable. Renewables are highly competitive and not very profitable.

    Join George Monbiot and special guests on 16 September for a special climate assembly to discuss the growing and dramatic political and corporate threats to the planet. Book tickets – in person or livestream

    Continue reading...

  • Report finds regenerative approach could yield economic benefits while helping to meet environmental targets

    The degradation of nature in the UK will lop nearly 5% off the country’s GDP if the private sector does not make a greater effort to halt the decline, experts have warned.

    Conversely, investing in nature can produce economic returns for companies in a range of sectors, from manufacturing and construction to food, according to a report from the Green Finance Institute (GFI) and WWF.

    Continue reading...

  • Before Peter Betts died in 2023, he wanted to pass on what he had learned over many years of negotiating at Cops – including how Paris 2015 was saved at the last bell

    On 15 March 2022, I was on a video call with a dear friend when I experienced a twitching on the left-hand side of my face and a slurring of my speech. My wife, Fiona, took me to hospital because we both thought I was having a stroke, and I spent the journey in the car adjusting to my probable death. Interestingly, I did not feel fear or anger; only sadness and disappointment that it was all going to end sooner than I had expected. I survived: but six days later, we learned that the cause of my condition was a particularly aggressive form of brain tumour called a glioblastoma.

    Since then I have read a number of accounts written by cancer sufferers. Many of them start with an uncertain diagnosis, often with a reasonable percentage chance of survival. But unlike these accounts it was absolutely clear that the tumour would kill me: there was no cure and I was given a median life expectancy of 15 to 18 months. Of course, I hoped to do better than the median, but the medical team said that clinging to that possibility would probably be a mistake because it would distract me from enjoying the time I had left. My immediate reaction was genuinely to recognise that in some respects I was lucky. Some people drop dead with no warning, whereas I would perhaps have a year to come to terms with and make sense of my life. This enabled me from the beginning to take a positive approach to my situation and determined me to make the most of the little time I had.

    Continue reading...

  • Nämdö, Stockholm archipelago: A holiday to the Baltic has forced me to undergo a perspective shift to appreciate its scale and intricate wateriness

    By the third week in August, Swedish school terms have restarted and the thousands who make the Stockholm archipelago their summer home have returned to the city. Ferries have switched to winter timetables and people are outnumbered by fallow deer.

    I try to get my bearings using the chart hanging in my cousin’s summerhouse, but the white-tailed eagle view of 30,000 islands, islets and skerries is baffling. A boat is essential, and my son makes the necessary perspective shift before I do. “It’s like the Lake District in reverse,” he says. “The land is water and the lakes are islands.” I see what he means. There is something about the ice-worn geology and the vegetation dominated by pines, alder and birch that feels familiar, but the scale and intricate wateriness of the place is as confusing as it is beguiling.

    Continue reading...

  • For more than a decade, scientists have been puzzling over what was causing billions of starfish to dissolve into piles of white goo. Sea star wasting disease has ravaged starfish populations, wiping out 90% of the once common sunflower sea star. Now, researchers have finally identified the culprit. Madeleine Finlay speaks to Dr Melanie Prentice, one of the team to crack the case. She explains the impact the disease has had on the marine environment, how they found the pathogen responsible, and what it means for sea stars’ recovery

    Scientists identify bacterium behind devastating wasting disease in starfish

    Support the Guardian: theguardian.com/sciencepod

    Continue reading...

  • Views of forward-thinking artist and writer who lived off land in national park celebrated at museum in Glastonbury

    She was considered an eccentric by some, eking out a frugal existence on a wild English moor, surviving off the land and exchanging her sketches of the countryside for meals.

    But the first museum exhibition on the life and work of the largely forgotten nature writer and artist Hope Bourne highlights that her views on the environment, recycling, access to the countryside – even rewilding – were ahead of her time.

    Continue reading...

  • As survivors and experts reflect on the storm 20 years on, fear is growing that the US is just as unprepared to take on extreme weather amid cuts to Fema

    Darren McKinney grew up in New Orleans’s Lower Ninth Ward. When Hurricane Katrina struck 20 years ago this week, he watched his neighborhood wash away. From his second floor apartment, he saw flood waters rise up to his window.

    “I had no food at all, no water, no electricity,” he recounted one rainy day this month, while taking a break from his job leading home restoration in the neighborhood as field operations director of the non-profit lowernine.org.

    Continue reading...

  • After a wrecked ship spewed oil into the pristine waters off Pointe d’Esny, destroying sea life and livelihoods, a group of women turned to the land to change their fortunes

    Sandy Monrose never imagined herself as a farmer. Descended from generations of fishers on the breezy south-eastern tip of Mauritius, she has the Indian Ocean running through her veins. But when a merchant ship slammed into the coral reef, turning the sea inky black with toxic fuel and sinking the local economy, she and a group of local women turned to the land to feed their families.

    Five years after the Japanese-owned MV Wakashio ran aground off the white sands of Pointe d’Esny, her “model farm” in the nearby nature reserve of La Vallée de Ferney is flourishing. Sitting under a metal-roofed gazebo, she surveys the formerly tired plot she secured from landowner Ferney Ltd, now a joyous riot of greens, bursting with papaya and banana trees, and patches of onions, potatoes, taros, manioc, bok choi, winged beans and lots more besides.

    Continue reading...

  • Walter Mikac, who lost his wife and two daughters in the 1996 shooting, warns that Labor-backed Shooters party bill will weaken national firearms agreement

    For Walter Mikac, the gun reform that followed the Port Arthur massacre was the slimmest of silver linings to come from that day.

    After a gunman killed 35 people, including his wife, Nanette, and two young daughters, Alannah and Madeline, Mikac became one of the strongest voices on the need for better gun laws across Australia.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen