Majka je bila križanac tipa njemačkog ovčara, iako su joj uši bile vodoravne, a ne okomite. Kako nije bila mikročipirana, nije se znalo odakle potječe obitelj, tko je prethodni vlasnik ni tko ih je odbacio.
Napušteni, Annie s psićima kada su pronađeni, 10. studenog 2018.
Štenad je bila dovoljno stara da im nije više bilo potrebno hraniti se majčinim mlijekom, ali budući da nisu imali drugi izvor hrane, još uvijek su se njime hranili. Na njihovu sreću, 10. studenog, ljubazne gospođe koje vole životinje primijetile su malu obitelj i opskrbile ih hranom i vodom. Tanja i Marija živjele su u blizini i ubrzo su se zabrinule da bi se psima moglo nešto dogoditi, bilo na cesti ili ljudskom zlonamjernošću. Kontaktirale su Eco Hvar kako bismo im pomogli da pse odvedu na sigurno mjesto. Hvar nema azil za životinje, pa potrebite životinje moraju dobiti privatno utočište. Bilo je prohladno tog predvečerja, 12. studenog, kada je obitelj stigla u Pitve. Okupili su i transportirali psiće bez problema. Majka je, strahujući od ponovnog odbacivanja, ili gore sudbine, pobjegla. Njezine dvije spasiteljice trčale su za njom poduže vrijeme sve dok nije postala preumorna da se odupre hvatanju. Bila je vrlo sumnjičava prema svom novom okruženju kad je stigla u Pitve ali se ubrzo opustila kada su se ona i štenad dobro najeli. Iako su psići nakon toga, vjerojatno iz navike, posegnuli za majčinim mlijekom.
Majku sam odmah nazvala Annie, jer me iz nekog razloga podsjetila na odvažnu junakinju glazbenog filma iz 1950. godine "Annie uzmi svoj pištolj". Annie i psići su već nakon par dana shvatili da ima dovoljno hrane da svi mogu redovito jesti, pa je Annie odlučno zaustavila njihovo sisanje, a psići se nisu bunili.
Annie i njezini psići od početka su pokazali da su blage naravi. Prošlo je nekoliko tjedana, a štenad je rasla u stasu i samopouzdanju. Annie se udomačila, ali je i dalje imala zabrinut pogled na svom dlakavom čelu. Bilo je očito da je bila duboko potrešena odbacivanjem.
Godinama su mi u Pitve dovodili neželjene pse: brojevi su se alarmantno umnožavali, što je dovelo do osnivanja Eko Hvara 2013. godine. Situacija se nije odmah promijenila. Bio je pravi blagoslov kada sam otkrila da ih sklonište Animalis Centrum, koje se sada nalazi u Kaštel Sućurcu, može primiti te im pružiti priliku za pronalazak novih domova. Eco Hvar započeo je suradnju s Animalis Centrumom 2016. godine. Kada se činilo da je pravo vrijeme za prebacivanje pasa u azil, donesena je odluka da Annie ostane u Pitvama sve dok ne povrati povjerenje u svijet oko sebe.
21.studenog 2018. godine, psići su otišli u Kaštela gdje su odmah postali zvijezde.
Kao i sve novopridošlice, dr. Filipović i njezino osoblje toplo su ih dočekali te su se vrlo brzo prilagodili novoj okolini. Bili su pomalo zbunjeni zbog poziranja za fotografije ali su sve odradili smireno. Nije iznenađujuće to što su privlačili pozornost te su u vrlo kratkom vremenu pronašli tople domove, što u okolici Splita, što u Njemačkoj.
Annie je stoički prihvatila odlazak svojih psića te se zapravo činilo da joj je laknulo što ih ne mora neprestano pozivati na red kad njihova igra postane preburna. Postupno je stjecala samopouzdanje. Annie je 30. studenog po prvi put prihvatila ogrlicu što je označilo velik korak naprijed u njenoj emocionalnoj rehabilitaciji.
Vrlo je brzo naučila da ne smije ići u zdjele ostalih pasa dok ne završe s obrokom. Trebala je savladati mnogo osnovnih lekcija te je pokazala inteligenciju i volju. Jedino što je mrzila bila je uzica, a trebalo je mnogo mjeseci strpljive prakse da se uvjeri da se hodanja na uzici ne treba bojati.
Nije bilo teško shvatiti zašto je nju odbacivanje toliko šokiralo. Očito je imala stabilan dom: bila je potpuno dresirana za kuću i nijednom nije napravila nered u zatvorenom; a znala je i otvoriti vrata, čak i ona teža koja su imala okomite kvake i otvarala se prema unutra.
To dlakavo čelo se opustilo, malo po malo, i ona počela je uživati u igri, osobito s loptom. Obrazovne igre poslali su joj iz Engleske divni ljubitelji životinja Julie i Nick: u tren oka se uhvatila se u koštac s njima, odmah smišljajući kako otvoriti male pretince kako bi došla do skrivenih poslastica.
Isto tako, bila je vrlo društvena s drugim psima, i muškim i ženskim. Osim pasa s kojima je dijelila prostor u Pitvama, česti posjetitelji bili su lovački pas Asi, zgodni Malibu i mali šampion Špiro.
Špiro je napušten u Jelsi u lipnju 2019. kad je bio mlad, a doveden je u Pitve na sigurno. Ubrzo nakon toga trebao je otići u sklonište Animalis Centrum. Međutim, šarmer je po prirodi te je privoljeo sve oko sebe i ubrzo pronašao novi dom u Jelsi s Anticom, još dva psa i mačkom, koji su svi postali njegovi najbolji prijatelji. Povremeno je boravio u Pitvama, gdje su se on i Annie beskrajno igrali. Kad god bi Špiro pokazao zanimanje za seks, što je činio u sramotno mladoj dobi, Annie bi ga odbacivala u stranu i davala mu do znanja da to ne smije. Sve dok jednom nije.
Jednog lijep dana u studenom 2019. godine, njeni hormoni su je nadvladali te je popustila Špirotu dok nitko nije gledao. Bila su to dva šoka za njihove bespomoćne ljude iznenađeni ovom situacijom. Prvo, jer se Annie tjerala što nije bilo očito. A drugo to što je Špiro, onako sitan u odnosu na svoju izabranicu, uspio u svom naumu.
5. siječnja 2020. rođena su nova štenad koja je Annie marljivo čuvala. Bili su zanimljiva kombinacija boja i karaktera. Jedan od mužjaka, kojega smo nazvali Jaran, bio je krem boje, baš kao i dvojica u prethodnom leglu. Tko zna odakle to? Od ostalih, troje su bili uglavnom crni poput oca: dva mužjaka (Bačva i Milo) i jedna ženka Mrka. Samo je jedna ženka Žuja imala smeđe boje majke, ali sve su naslijedile njezinu slatkoćudnost, inteligenciju i odanost.
Štenad se razvijala. Kad su napredovali do prave hrane za štenad, isprva je to bilo “na izvolite”, dok su svi dijelili iz istog tanjura. Bačva je bio glavni i pobrinuo se da dobije lavovski dio. Zato je najbrže rastao, i to mu je donijelo ime.
Annie je očito uživala brinuti se o svojim mladima kroz ranu fazu njihova života. Igrala se s njima, ali je znala biti i prilično gruba kad nisu bili poslušni. Bila je osobito zahtjevna prema Mili i Žuji, koji su bili najnestašniji u grupi.
U međuvremenu smo i mi ljudi odigrali ulogu u njihovom odgoju. Prioritet je bilo organizirano hranjenje, ne samo pristojnosti radi već se trebalo pobrinuti da svi psići najedu. Prvi korak je bio staviti ogice na sve psiće i vježbati hodanje na uzici. Jaran je otkrio da je prestrašen ali i odlučan te je jednostavno odbijao ogrlicu.
U vrijeme hranjenja, 4 poslušna psića, Bačva, Milo, Žuja i Mrka, bila su vezana udaljeni jedni od drugih sve dok nisu naučili poštivati tuđe zdjelice dok su Jarana hranili odvojeno, na ulazu u objekt. Sistem je dobro funkcionirao te su ubrzo došli do faze da ih nije potrebno više vezivati. Višegodišnja primjena ovog sistema s grupama pasa, otkrili smo da ubrzo prepoznaju prednost posjedovanja vlastite zdjelice za koju se ne trebaju izboriti.
Osnovna dresura je napredovala a Jaran se pridružio svim vježbama iako je i dalje odbijao ogrlicu a uzicu još manje. Psići su narednih mjeseci dobro napredovali stoga je došlo vrijeme da idu dalje.
Pala je odluka da Annie ode s njima, kao što je planirano od početka. To je, s obzirom na vrijeme koje smo proveli zajedno, bilo pomalo bolno ali svakako najbolje za nju kako bi imala mogućnost pronaći individualni dom umjesto života u promjenjivoj zajednici u Pitvama. Ona je izrazito odana, osjetljiva i inteligentna. Isto tako je i snažne volje ali i željna udovoljiti stoga dobro reagira na nježne metode dresure baziranih na komunikaciji i nagradama, bez sile i fizičkog kažnjavanja. Annie, Žuja, Bačva i Milo u ranom su kolovozu prebačena u Animalis Centrum, no kill skloništu za životinje, sada poznatom kao Zaklada za zaštitu životinja Bestie, Split. Mrka i Jaran ostali su na Hvaru, barem za sada.
Posjetila sam sklonište 17. kolovoza te sam bila oduševljena, iako ne iznenađena, kada sam vidjela da svih 12 psića, koje smo posljednjih tjedana prebacili tamo, izgleda zdravo i dobro zbrinuto bez nagovještaja stresa ili nezadovoljstva. Nekima je već obećan dom (provjereni od strane skloništa), a za većinom ostalih je pokazan interes. Neki su se priduzili tjednom plivanju koje je organizirano na lokalnoj plaži za pse. Svi su, uz osnovne potrebe za skloništem, medicinskom skrbi, hranom i vodom, bili i više nego dovoljno opskrbljeni brigom, naklonošću, vježbama te ugodnim aktivnostima.
