Paiz, 2024.
Bilo je hladno i kišno. Djeca su žurno ulazila u školu. Zvonilo je. Nastava je počela. Jedan dječak trči. To je Dragutin, šestaš koji uvijek kasni. Na ulazu u školsku zgradu ugledao je žutog mačka koji se mokar sklonio od kiše na školskom pragu.
Mačak se uplašio da će ga dječak potjerati i taman kada je htio pobjeći, dječak ga je pogledao u oči i ljubazno šapnuo:”Nemoj nikud ići. Ostani tu dok ne prestane kiša.”
Mačak mu je trepnuo u znak povjerenja, a dječak se sav ozario od dragosti, „odtrepnuo” mu je nazad i otišao u razred. Tog dana dječak nije ni na što drugo mislio osim na žutog mačka i kako mu pomoći. „Sigurno je gladan, i hladno mu je, a pitom je skroz i sigurno mu nedostaje malo ljubavi i pažnje i da ga netko pomazi....
Cijelu noć dječak nije mogao zaspati i jedva je dočekao jutro da svane. Došao je ispred škole prije svih u nadi da će naći mačka, ali nije ga bilo. Otišao je iza škole i ugledao ga. Radost mu je ispunila srce, a osmijeh lice. Dragutin je tog dana sa prijateljima razradio plan da zajedno naprave kućicu za mačka i kasicu prasicu za skupljanje novca za hranu. Mačku su nadjenuli ime Azriel.
Za pomoć u realizaciji tog plana velikodušno su se priključili školski domar Ivan Vranjican, podvornice Lidija Aleši, Marika Matešić i Meri Pavičić, ravnateljica Linda Kuničić i mnogi drugi učitelji i učiteljice, sve redom veliki ljubitelji životinja, a posebno mačaka.
Kućica je napravljena dok si rekao keks, u kasici se skupilo dovoljno za hranu i veterinarski pregled,
Azriel se posve udomaćio i postao pravi školski mačak koji svaki dan jedva čeka da zazvoni veliki odmor...., a Dragutin, on više uopće ne kasni.
Hvala svima koji pomažu svakom biću kojem pomoć treba.
Pozdravlja vas svih i zahvaljuje mačak Azriel, čuvar OŠ Petra Hektorovića Stari Grad!
© Vinka Šurlin 2024.
Eco Hvar zahvaljuje Vinki Šurlin, voditeljici zbora Stella Maris i profesorici u školi što je s nama podijelila ovu dirljivu priču.
Iznenađenje! Nastavak priče - Slobodna Dalmacija 30.09.2024.:
»No, ova priča tu ne završava. Kada je ljeto stiglo, Azriel je pronašao privremeni dom kod susjede Sanje, ali se ubrzo pokazalo da Azriel nije običan ulični mačak. Nakon što ga je boljela šapica, Sanja ga je odnijela veterinaru, a rentgenski pregled otkrio je čip. Istražujući dalje, veterinar je došao do vlasnika iz Hvara, koji su se šokirali saznanjem da je njihov mačak, zapravo imena Cezar, živ.
Obitelj iz Hvara mislila je da je Cezar nestao u listopadu prošle godine i smatrali su da se dogodila najgora moguća sudbina – mislili su da je otrovan ili odnesen. Ispostavilo se da je Cezar proveo gotovo godinu dana u Starom Gradu, gdje je bio voljen i njegovan. Vlasnici su odmah došli po njega, a dirljiv susret završio je suzama radosnicama, kako kod obitelji, tako i kod teta Sanje i školskog kolektiva. Azriel, odnosno Cezar, vratio se svojoj obitelji, no uspomena na njega ostat će zauvijek u srcima svih koji su ga upoznali u školi.«
