Nakon poučnog razgovora u kojem je Vito opisao drveće koje je nekada krasilo mjesto, ljubazno je ustupio slike kako bi pokazao brojne promjene koje su se dogodile.
Nekada su rasli tamarisi (latinski tamarix dalmatica) kojih je najviše bilo na rivi gdje su posađeni 1952. godine kao zaštita od bure na Pjaci.
Riva je bila vrtna površina uređena kao niz obrađenih površina odvojenih malim stazama između ceste i obale. Tamarisi u svakom malom vrtu bili su okruženi drugim biljkama, uključujući pitosporima (Pittosporum tobira na latinskom, mirta na otočkom dialektu). Na obalu je ispod svakog tamarisa bila klupa kako bi ljudi mogli sjediti u hladu tijekom vručih ljeta.
Bila je jedna lipa (tilia na latinskom) na Pjaci.
Ispred Pjace bile su murve (ili dud na hrvatskom, morus na latinskom).
U glavnom jelšanskom parku bile su platane (platanus na latinskom), koje su vidljive na fotografiji iza spomenika Niki Dubokoviću.
Ispred Vitove kuće na Rivi rasla je jedna paulovnija (Paulownia imperialis ili Paulownia tormentosa na latinskom), vrlo rijetko drvo za koje se govorilo da je porijeklom iz Kine, ali nitko od Vitovih prethodnika nije znao reći kako je dospjela u Jelsu.
Područje zvano Burkovo s druge strane luke od glavnog trga imalo je malo drveća početkom 20. stoljeća.
Područje zvano Gradine, gdje se danas nalazi jelšansko groblje, također gotovo da nije imalo drveća.
Danas se u području oko groblja nalazi mirna šuma, a iznad područja Burkova obiluje drvećem. Kada je Vito objavio ove povijesne fotografije na Facebooku, lokalno stanovništvo je odgovorilo svojim sjećanjima. Davor Trumbić prisjetio se da je sadnja drveća u oba područja bila inicijativa njegovog djeda, koji je, kao ravnatelj škole u Jelsi, vodio svoje učenike u ovom neprocjenjivom ekološkom projektu.
Prema Vitu, Jelšani su naravno najviše bili ponosni na aleju jablana na Strossmayerovom šetalištu.
Čak su ispjevali i pjesmu O jablane moj visoki kao apel za spašavanje jablana od ideje da ih se poreže. Kad su prvi puta jablani trebali biti posjećeni, Jelšani su negodovali i u narodu je nastala pjesma Oj jablane moj visoki. Ne znamo da li je ona zaustavila sječu, ali činjenica je da tada jablani nisu posjećeni. Tekst i melodiju pjesme zapisao je Antun Dobronić, a prvi je put pjesma snimila klapa Jelsa na CD-u 'Sjećanja' s melografskim zapisima Antuna Dobronića i pjevala na Omiškom festivalu 2004. godine. Danas se taj napjev smatra standardom klapskog pjevanja, naprimjer u izredbi ženske Klape Orca: https://www.facebook.com/watch/?v=1397718910243202O,
Jablani su bili u drvoredu na Strossmayerovu šetalištu, a neki čempresi su još uvijek aleja na pazaru. Za Jelšane interesantno je da je aleja jablana s alejom čempresa činila znak križa i to u pravom omjeru veličina. Dali je to bilo slučajno ili ne teško je reći. Nažalost, jablani su posjećeni, dio čempresa ispred Ribole je pred par godina posjećen, a i ostatku čempresa ne ukazuje se blistava budućnost.
Navodno je negdje na jelšanskoj rivi, prema Kronici kapetana Nike Dubokovića, koji je bio gradonačelnik Jelse 44 godine, od 1868. do svoje smrti 1912., bio zasađen montpellierski javor (latinski acer monspessulanum, hrvatski makljen ili šestilj). Međutim, nitko Vitu nije mogao reći gdje se nalazio i ne pojavljuje se ni na jednoj od dostupnih arhivskih fotografija.
Drveće je iz mnogo razloga vitalno bogatstvo u okolišu. Osim nevidljive, ali neprocjenjive koristi pružanja kisika i čistog zraka, može biti izvor hrane, građevinskog materijala i goriva. Treba ga njegovati i cijeniti. Drveće se može izgubiti iz raznih razloga, a moderni trend urbanog širenja doveo je do uništenja mnogih šuma na otoku Hvaru. Međutim, povremeno se pojavljuju i inicijative za ponovnu sadnju, poput projekta 'Ubodi bor' od prije nekoliko godina.
Ove godine posađeno je nekoliko stabala na području Jelse, u zajedničkom projektu Općine Jelsa, Ministarstva turizma i sporta te Hrvatske turističke zajednice, pod sloganom 'Hrvatska, prirodno vaša'. Iako su sredstva bila kritično ograničena, izbor stabala, tamarisa i jednog šipka, bio je ugodan korak u pravom smjeru.
Zahvala: Vrlo smo zahvalni Vitu Gospodnetiću što je s nama podijelio svoje znanje, iskustvo i arhivski materijal. Od 1972. do 2010. radio je kao tonmajstor Hrvatskog radija. Autor je i tonmajstor mnogih dokumentarnih radio drama i fičera od kojih su neke prevedene na njemački, švedski i finski jezik, te izvođene u programima stranih radio stanica. Čovjek pun energije, neumorno je stvarao kako bi prenio magiju i misterij zvuka najširoj mogućoj publici. Za svoj rad primio je nagrade: Prix Futura, Berlin (1979. UNESCO Special Prize, 1981. Grand Prix, 1983. specijalna nagrada, 1993. specijalna nagrada), Nedjelja Radija, Grand Prix – figura Euterpa, Ohrid (1979.), Nagrada Radio Zagreba (1981.), Taktons, Velika zlatna nagrada, Novi Sad (1983.), Marulovi dani, specijalna nagrada, Split (1992., 1993.), Marulićevi dani, Grand Prix za dokumentarnu dramu, Hvar (1996.) Osnovao je tvrtku Samofix i pripadajući zvučni studio.
Njegova stručnost nije samo tehnička: u sve svoje projekte unosi inventivan, umjetnički i inovativan impuls te je zaslužio brojne nagrade koje je osvojio tijekom karijere. Njegova knjiga zvučnih pejzaža „Od kapi do slapa“ dvadesetminutni je prijevoz u inače malo poznati svijet koji ovjekovječuje zvukove koje kapljica vode stvara od svog nastanka u krškim špiljama kroz razvoj u rječicu, potok, a zatim rijeku koja se ulijeva u Plitvička jezera s njihovim poznatim kaskadnim slapovima. Osim što demonstrira Vitovu tehničku vještinu, ovaj zvučni pejzaž je umirujući i opuštajući, savršen protuotrov stresu našeg modernog svijeta.
„Od kapi do slapa”; Autor: Vito Gospodnetić; čita: soundscape; Nakladnik: Audio Store Transonica; Izdanje: Zagreb, 2022. ISBN 978-953-8329-28-9; Trajanje: 0h 20min; žanr: soundscape; Book & Zvook cijena: 5.99€ (45.13kn)
Zvučni uzorak: https://api.bookzvook.com/api/web/v1/audiobooks/3faec0fc-513f-45e7-880b-8a9bfc22abdb/downloadSample
