Maza, pas koji se vratio kući

Objavljeno u Ljubimci

Od ćudljivog psa koji je lutao ulicama Starog Grada do Alfa psa i kraljice Dola, Svete Ane. Evening Lategano odorišta za dušu i tijelo Suncokret u Dolu donosi priču Mazinog spasa.

Priča počinje u svibnju 2008. kad mi je Mazu predstavio lokalni veterinar koji ju je doveo u nadi da ćemo razmotriti usvajanje.

Bili smo sretna obitelj s petero članova. Muž, ja, sin tinejdžer, mačka od 15 godina i mužev devetomjesečni štenac Posavec. Neću ni spominjati našu proširenu peteročlanu obitelj koja je živjela odmah ispod nas.

Bilo je kasno proljeće i radovali smo se dobrom ljetu pred nama. Ali budućnost nije bila toliko blistava za beskućnicu Mazu…

Maza, ulični pas iz Starog Grada, imala je otprilike jednu godinu kad smo se upoznali. Nije imala dom ni obitelj koju bi voljela i štitila ili koja bi nju voljela i štitila. Nije imala prostor u koji bi se smjestila prije spavanja niti garantirani obrok tijekom dana… ostavljena je na milost i nemilost samog života i stanovnika uspavanog malog grada koji bi se ponekad smilovali i dali joj malo hrane ili je pomazili po trbuhu, dok god nije izazivala nikakve probleme.

Srećom za nju, Maza je pametan pas. Zna pobjeći iz grube situacije ili je izbjeći u potpunosti. Ako vidi velikog psa ili veliku, opasnu osobu koja hoda ulicom prema njoj, skrit će se u uličici ili će se povući u sjenovit prostor dok precipirana opasnost ne nestane.

Kao ulični pas, ako se ne razotkriva previše, ako ne laje, ne reži i ako se namjesti u submisivan položaj kad je netko dotakne, znala je da je se neće shvaćati kao prijetnju te da će je možda doživljavati simpatičnom… tako je lutala ulicama Starog Grada, hraneći se velikodušnim darovima vlasnika restorana, turista i lokalnih ljudi.

Maza je bila svačiji pas, no nitko je nije htio (niti imao mogućnosti) primiti. Čak je i lokalnoj veterinarki Maza bila slaba točka te bi je posvojila da joj gazdarica nije prigovarala kako Maza iskapa njene dragocjene cvjetove, što je značilo da ne može ostati s njom!

No, javili su se i veći problemi za Mazu; poglavito, turistička sezona bližila se početku i nitko nije htio psa lutalicu o kojem se nitko ne brine. Povrh toga, proširile su se glasine da je Maza napala neke kokoši, što se očigledno kažnjava smrću; lokalni stanovnici počeli počeli su prijetiti da će ubiti mazu ukoliko veterinarka ne nađe rješenje za nju ubrzo… tad smo mi uskočili u priču.

Veterinarka Zorica, s kojom sam se sprijateljila tijekom mnogih posjeta ambulanti zbog mačke i psa, prepoznala je u meni strastvenu ljubav prema životinjama te me je pitala bih li usvojila Mazu.

Zamolila sam je da dovede Mazu kod nas, gdje se zadovoljno igrala s Lolom (iskapajući rupe u vrtu) te sam se odmah navukla na njezin šarm, zaigranu i prilagodljivu narav, upravo poput moje.

Mog muža, nažalost, nije impresionirao njezin šarm te je bio protiv ideje da imamo dva psa u kući. Tako se Maza kao beskućnica vratila u Stari Grad kao što je iz njega i otišla.

Mučila me pomisao da tako sladak pas nema svoj dom. Nakon intenzivne mentalne muke, sjetila sam se da je naš prijatelj nedavno izgubio psa od bolesti. Pitali smo ga bi li usvojio Mazu te je pristao sastati se s njom.

Odmah sljedeći dan, Maza je otpremljena u novi dom – obiteljski restoran kraj mora. Sretan završetak za Mazu, činilo se, pa sam osjetila olakšanje!

To jest, sve dok nisam došla u posjet ubrzo nakon toga i otkrila, na moju veliku žalost, da su i Maza i novi vlasnici nesretni s novim aranžmanom!

Nakon malog ispitivanja, rekli su mi da je Maza „nasilna“ i „neodana“. Ovo su bili zadnji epiteti koje bi pridala Mazi i srce mi se slomilo s pomisli da sam odgovorna za dovođenje vrlo simpatičnog psa u obitelj gdje je očito ostala neshvaćena.

Iako smo redovito dolazili u restoran, nisam mogla više ići tamo, jer kad bih god išla, Maza bi sjela pored mene s tužnim izrazom lica koji je govorio „odvedi me kući“. Alternativno, bila bi svezana za klupu izvan restorana „jer slijedi svaku curu i ženu na plažu te se ne odaziva na pozive“… Jednostavno je nisam mogla gledati takvu… Slamalo mi je srce.

Raspravila sam događaje s mužem koji se nije htio petljati. Tog trenutka se već nekoliko godina nikad nismo svađali; tj. do trenutka kad je Mazina sigurnost i sreća postala dio mojih smjeranja, no moj se muž nije slagao s operacijom spašavanja.

Dugo, toplo ljeto je bilo već pri kraju kad je Lolu udrilo jureće auto na glavnoj cesti koja povezuje otok. Umrla je odmah. Slomila su nam se srca.

Nekoliko tjedana nakon toga, ulazila sam u Milnu kad, gle čuda, naiđe Maza slijedeći par koji je šetao psa s uzicom.

Zaustavila sam auto, iskočila i dozvala je. Odmah me prepoznala i dotrčala do mene, cvileći i veselo mašući repom. Bez razmišljanja, skupila sam je i ubacila u auto. Par se došao raspitati je li ona moj pas. „Ne“, odgovorila sam u obrani, „ali znam čiji je i odvest ću je kod njih“. S tim obećanjem, ostavili su me s njom.

Nazvala sam muža i priopćila mu ovo zanimljivo, ali zabrinjavajuće otkriće. Pitala sam se što je Maza radila u Milni, daleko od mjesta gdje je trebala biti. Moj je muž pretpostavio da je dana na čuvanje sestri naših prijatelja koja navodno tamo živi.

Izjavila sam da to nije bio dio dogovora s vlasnikom. Dogovor je bio da će Maza biti vraćena nama ako je više ne budu htjeli te da ćemo je mi ili zadržati ili joj naći novi dom. Tad sam se sjetila kako mi je muž jednom rekao da bismo uzeli Mazu kad ne bismo imali Lolu te je odjednom sve postalo jasno… Maza će doći sa mnom kući.

S tim otkrićem, muž mi je rekao da je ne dovodim kući. Nije bio spreman za još jednog psa. Rekao je da je vratim našem prijatelju. Ali ja to jednostavno nisam mogla. Maza i ja smo krenuli u Dol. Ovaj „slučajni susret“ je bio znak i odlučila sam odgovoriti na poziv.

Po dolasku, sreli smo se s muževim ocem, lovcem i ljubiteljem pasa, koji se odmah počeo raspitivati o novopridošlici. Kad sam priznala da je on „moj novi pas“, odgovorio je da ne vrijedi ništa i da je se trebam riješiti.

„Ne znači da ne vrijedi ništa samo zato što je mješanac, a ne lovački pas“, pomislila sam ne rekavši ništa. Tako smo ušli u gornji apartman gdje nas je nesigurno pozdravio moj muž. Rekao mi je potiho da je mogu zadržati, ali da on neće voditi brigu o njoj. „Neka bude tako“, pomislila sam, „Ja ću se o njoj brinuti“. I tad je dodao: „Ako mi napadne kokoši, gotova je.“ Uredu, dobila je priliku promijeniti svoj ugled kao napadačice kokoši, pomislila sam samouvjereno.

 

Kasnije tog popodneva, odlučila sam pokazati Mazi naš posjed. Upoznala je moju nećakinju i nećaka po putu i igrala se s njima, mirno, nježno i pametno kao da je to činila godinama. Sestra mog muža joj se nasmijala i rekla „Koji dobar pas“. Ding!

Kasnije te večeri, Maza je sjedila tiho i mirno pred vratima majke mog muža. Ona je ulazila i izlazila iz kuće, ali Maza nije ni pokušavala ući, niti je lajala ili pokušavala nešto drugo učiniti poput obiteljskih lovačkih pasa kad se na njih ne obraća pažnja. „Koji dobar pas“, govorila je dok ju je gladila, „i koje inteligentne oči, poput čovjeka“. Ding, ding! Dva boda u moju korist!

Kasnije je moj muž pustio kokoši van u popodnevnu šetnju imanjem. Iako je Maza tad bila na sigurnom, unutra, sa mnom, vrata kuće su nekako ostala otvorena i Maza je iskoristila priliku za daljnje samostalno istraživanje. Nakon svega, nije navikla na to da je se drži unutra i imala je instinkt izaći kad god je to moguće.

Iznenada se čuo glasan, piskav zvuk. Nešto je napadalo kokši! Potrčala sam vani i zaderala se kad sam vidila Mazu kako grize kokoš! Maza je pustila kokoš kad me je vidjela i ona je odletjela. Ali instinkt je proradio opet i krenula je po kokoš još jednom.

„Mazo, ne“! Zaderala sam se i ispustila je kokoš koja je odletjela u rupu na zidu naše konobe gdje je konačno bila sigurna iako vjerojatno šokirana i uzrujana.

Otac mog muža je došao vidjeti što se događa i kad sam priznala što je Maza uradila, rekao mi je da mora otići jer je moj muž neće htjeti prihvatiti nakon ovoga.

Na veliko iznenađenje, utješio me sa širokim osmijehom. Kad je čuo za Mazin lovački instinkt, proglasio ju je kao pametnu i dobru te je rekao kako smatra da će naučiti ne uznemiravati kokoši. Ne bih se trebala bojati. Jesam li opravo čula treći ding???

Maza i ja samo se vratiti kući, hodajući na tankom ledu… Moj muž je jednostavno rekao da će je „naučiti“ dan poslije pa da ćemo vidjeti… Pitala sam se što to točno znači?

Sljedećeg dana, moj je muž otišao nahraniti kokoši i Maza ga je slijedila kao vuk u lovu iako s malo opreza, s obzirom na dominantnu prisutnost mog muža. Čim je dobila priliku, nasrnula je na bijednu, uplašenu kokoš, a muž je glasno uzviknuo njezino, gledajući je strogo.

To je bio prvi put da joj se obratio i pogledao je direktno. Spustila se na pod, držeći glavu nisko, potpuno submisivna i žalosna. Alfa mužjak ju je uočio te joj je postavio pravila, a ona je bila spremna prihvatiti upozorenje kako bi bila prihvaćena u našem čoporu. I nikad više nije lovila kokoš!

Usprkos poslušnosti, mom je mužu trebalo nekoliko tjedana da mu postane draga… možda čak i nekoliko mjeseci. Nije se radilo o tome da mu se ona nije sviđala. Jednostavno mu je trebalo vremena da prežali Lolu, prvog psa kojeg je ikad imao u kući (a ne u kavezu ili zavezanog vanka), i na moj nagovor – prvog psa kojem je dozvolio da se popne na kauč ili da mu zaspe u krilu.

Maza nije tražila da je se voli kao Lolu. Obično prihvaćanje joj je bilo dovoljno. Njezina intuitivnost i emocionalna inteligencija, sposobnost da brzo uči i ne ponavlja greške, tiha odanost, nježno držanje i zaigranost omogućili su joj da se razvije u stvarno dobrog psa.

Maza, koja je bila malo zapuštena kad smo se upoznali, čak je postala lijepa u narednom vremenu, a sad drži glavu visoko kako bi pokazala vlastita široka ramena i lijepe oči, u usporedbi s prije kad je glava bila pognuta a pogled uperen u pod. Dlaka joj je postala mekša,bolja. Oči joj reflektiraju sigurnu i mirnu narav, a ne strah i osjećaj nesigurnosti.

Kad god novi štenac pristupa „djedovu lovačkom čoporu“, a dogodilo se nekoliko puta otkad je imamo, Maza igra ulogu mudrog i strpljivog učitelja pridošlicama.

Kroz igru, otkrila je svoj režući glas, a za tim je tragala godinama. S obzirom na toda je držimo slobodnom (nema potrebe za vezivanjem), ona shvaća da je drugačija od ostalih pasa i to joj daje zaigrano samopouzdanje koje nikad ne koristi u pogrešne svrhe iako ponekad izaziva…

Stekla je dovoljno samopouzdanja da gdjekad pusti glasan, repetitvan lavež kad primijeti prolazak nepoznatih pasa kako bi ih upozorila da se ne približavaju njezinoj obitelji i teritoriju… Ona zna da je šef tu i svi to znaju… ponašanja koja „stara Maza“ nikad ne bi pokazala.

Maza se čak ponekad pridruži lovačkim ekspedicijama te se dokazala kao brz i dostojan protivnik divljim zečevima… za nevjerovati!

Svatko tko voli pse u našem susjedstvu voli i Mazu. Dobro je prihvaćena u Starom Gradu, Jelsi, Milni, Vrboskoj i drugim mjestima gdje nerijetko odlazi s ljudskim pratiteljima. Uvijek je spremna za igru, maženje i dobro je društvo. Kad dužnost zove, spremna je i odbiti potencijalnu prijetnju.

Maza je postala pseća Alfa Kraljica našeg malog dijela Dola Svete Ane te je voljena od strane mnogih. Pokazala se kao najbolji pas kojeg smo ikad poznavali.

© Evening Lategano  2014
Prijevod Bartul Mimica

Evening i muž Stipe rukovode Suncokret odmorištem za dušu i tijelo koji nudi holističke yoga avanture za pojedince na putu osobne transformacije i traganja za inspiracijom.

Nalazite se ovdje: Home Tražimo dom! Maza, pas koji se vratio kući

Eco Environment News feeds

  • The 1,274-hectare Bradford Pennine Gateway links eight nature sites and includes landscape that inspired sisters

    The sweeping landscapes of the Pennines inspired the Brontë sisters, and now those lands are being protected as one of England’s biggest nature reserves.

    A huge new national nature reserve, to be called the Bradford Pennine Gateway, is being announced by the government on Tuesday. It will give Bradford, one of Britain’s largest and most nature-deprived cities, easier and more protected access to green space

    Continue reading...

  • It broke my heart to see a seal so injured by a £1 plastic toy. Now I campaign to ban them – and it has changed my life

    There was an incident seven years ago that changed my life. I saw an adult grey seal with a plastic pink flying ring toy so deeply embedded in her neck that she was practically dead. It was stopping her from feeding because it was digging into her and she couldn’t extend her neck – the wounds were horrific.

    It broke my heart. From that moment on, I became obsessed with seals and protecting them from the dangers of plastic flying rings.

    Continue reading...

  • Bioplastics, heralded for supposedly breaking down more quickly, can cause similar health problems to other plastics

    Starch-based bioplastic that is said to be biodegradable and sustainable is potentially as toxic as petroleum-based plastic, and can cause similar health problems, new peer-reviewed research finds.

    Bioplastics have been heralded as the future of plastic because they break down quicker than petroleum-based plastic, and they are often made from plant-based material such as corn starch, rice starch or sugar.

    Continue reading...

  • Exclusive: Andrew Bowie says Kemi Badenoch could pull UK out of Paris climate agreement

    The Conservative party’s energy spokesperson has attacked leading climate scientists as biased and claimed Kemi Badenoch could take the UK out of the Paris climate agreement.

    Andrew Bowie, the acting shadow secretary for energy, told the Guardian that the target of reaching net zero greenhouse gas emissions by 2050 – passed into law by Theresa May – was “arbitrary” and “not based on science”.

    Continue reading...

  • Hitchin, Hertfordshire: We have a local speciality here, the rue-leaved saxifrage, poking up in street cracks and wall crannies. It’s worth lying on the pavement for

    I’m a proud member of Happy (the Hitchin association of pavement plant yokels), so-called by my friend Phil, a fellow wildflower enthusiast. You’ll find us roaming the town centre, scanning brick walls and peering into paving crevices on the hunt for the tenacious species that thrive in these oft-overlooked habitats. I had my pavement epiphany a couple of years ago outside the chemist on Hitchin high street when I saw a little lass bending down, scrutinising the paving stones. Her dad soon whisked her away and I went over to look. She’d noticed a community of self-seeded plants growing in a semicircular crack. The diversity of the miniature garden astonished me: mosses, meadow grass, goosegrass, common whitlowgrass, sow thistle, fleabane, and there, among the annual plants and perennial cigarette butts, a seedling with trilobed leaves – a Hitchin speciality – rue-leaved saxifrage (Saxifraga tridactylites).

    Now it’s early May and this three-fingered rock-breaker’s tiny white flowers have opened in the sun, the foliage blushing redder the drier and sunnier its location. Looking closely, you can see sticky hairs lining the fleshy leaves and stems – but be prepared for funny looks if you lie prostrate on the pavement to examine this low-growing annual.

    Continue reading...

  • Sustainable farming initiative is part of payment package that replaced EU’s common agricultural policy

    Ministers wrongly refused nature funding to 3,000 farmers in England when they shut the post-Brexit subsidy scheme, the government has admitted.

    There was anger earlier this year when the environment secretary, Steve Reed, suddenly paused a key post-Brexit farming payments scheme with little information about what would replace it and when.

    Continue reading...

  • Exclusive: Campaigners call for energy profits levy to be made permanent to enable ‘just transition’ from fossil fuels

    Making permanent the UK’s windfall tax on oil and gas producers would generate enough cash to enable North Sea workers to move to green jobs, research has found.

    Cutting current subsidies to fossil fuel producers would free up yet more funds to spend on the shift to a low-carbon economy, according to the report.

    Continue reading...

  • ABC’s The Kimberley showcases rare footage by a crew working alongside Indigenous rangers, traditional owners and scientists

    The Kimberley’s winding ochre gorges, coral sunsets and celadon crocodile-filled rivers feature in a new ABC documentary series about one of Earth’s last great tropical wetlands.

    Filmed on cinema-grade cameras in the remote and vast north-west Australian region, The Kimberleycaptures an intimate portrait of its ancient landscape and offers ecological and cultural insight across three episodes.

    Sign up for Guardian Australia’s breaking news email

    Continue reading...

  • Under pressure from Reform and from the former PM, Keir Starmer is facing a series of tests of his resolve on green policy

    Populist politicians are striking a chord with the public in their attack on “the green agenda” because they are right – climate policies are elitist. So says the man standing to be the next leader of the Green party in England and Wales.

    “We should all be angry about net zero,” argues Zack Polanski, currently the Greens’ deputy leader. “The poorest people in our society are being expected to step up to tackle the climate crisis. But it’s the government’s fault, not the people’s fault.”

    Continue reading...

  • On the remote Channel Islands, a draw for researchers and divers, preservation has transformed the ecosystem

    Just 14 miles (23km) off the southern California coast lies a vast underwater paradise.

    Giant sea bass the size of grizzly bears and schools of sardines glide together through swirling strands of golden kelp, whose long stalks preside over a world exploding with life and color. Playful harbor seals dance into the depths of undulating pink, green and orange plants, alongside spiny crustaceans and vibrant sea stars that embrace the volcanic rock that slopes to the sandy seafloor.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen