Maza, pas koji se vratio kući

Objavljeno u Ljubimci

Od ćudljivog psa koji je lutao ulicama Starog Grada do Alfa psa i kraljice Dola, Svete Ane. Evening Lategano odorišta za dušu i tijelo Suncokret u Dolu donosi priču Mazinog spasa.

Priča počinje u svibnju 2008. kad mi je Mazu predstavio lokalni veterinar koji ju je doveo u nadi da ćemo razmotriti usvajanje.

Bili smo sretna obitelj s petero članova. Muž, ja, sin tinejdžer, mačka od 15 godina i mužev devetomjesečni štenac Posavec. Neću ni spominjati našu proširenu peteročlanu obitelj koja je živjela odmah ispod nas.

Bilo je kasno proljeće i radovali smo se dobrom ljetu pred nama. Ali budućnost nije bila toliko blistava za beskućnicu Mazu…

Maza, ulični pas iz Starog Grada, imala je otprilike jednu godinu kad smo se upoznali. Nije imala dom ni obitelj koju bi voljela i štitila ili koja bi nju voljela i štitila. Nije imala prostor u koji bi se smjestila prije spavanja niti garantirani obrok tijekom dana… ostavljena je na milost i nemilost samog života i stanovnika uspavanog malog grada koji bi se ponekad smilovali i dali joj malo hrane ili je pomazili po trbuhu, dok god nije izazivala nikakve probleme.

Srećom za nju, Maza je pametan pas. Zna pobjeći iz grube situacije ili je izbjeći u potpunosti. Ako vidi velikog psa ili veliku, opasnu osobu koja hoda ulicom prema njoj, skrit će se u uličici ili će se povući u sjenovit prostor dok precipirana opasnost ne nestane.

Kao ulični pas, ako se ne razotkriva previše, ako ne laje, ne reži i ako se namjesti u submisivan položaj kad je netko dotakne, znala je da je se neće shvaćati kao prijetnju te da će je možda doživljavati simpatičnom… tako je lutala ulicama Starog Grada, hraneći se velikodušnim darovima vlasnika restorana, turista i lokalnih ljudi.

Maza je bila svačiji pas, no nitko je nije htio (niti imao mogućnosti) primiti. Čak je i lokalnoj veterinarki Maza bila slaba točka te bi je posvojila da joj gazdarica nije prigovarala kako Maza iskapa njene dragocjene cvjetove, što je značilo da ne može ostati s njom!

No, javili su se i veći problemi za Mazu; poglavito, turistička sezona bližila se početku i nitko nije htio psa lutalicu o kojem se nitko ne brine. Povrh toga, proširile su se glasine da je Maza napala neke kokoši, što se očigledno kažnjava smrću; lokalni stanovnici počeli počeli su prijetiti da će ubiti mazu ukoliko veterinarka ne nađe rješenje za nju ubrzo… tad smo mi uskočili u priču.

Veterinarka Zorica, s kojom sam se sprijateljila tijekom mnogih posjeta ambulanti zbog mačke i psa, prepoznala je u meni strastvenu ljubav prema životinjama te me je pitala bih li usvojila Mazu.

Zamolila sam je da dovede Mazu kod nas, gdje se zadovoljno igrala s Lolom (iskapajući rupe u vrtu) te sam se odmah navukla na njezin šarm, zaigranu i prilagodljivu narav, upravo poput moje.

Mog muža, nažalost, nije impresionirao njezin šarm te je bio protiv ideje da imamo dva psa u kući. Tako se Maza kao beskućnica vratila u Stari Grad kao što je iz njega i otišla.

Mučila me pomisao da tako sladak pas nema svoj dom. Nakon intenzivne mentalne muke, sjetila sam se da je naš prijatelj nedavno izgubio psa od bolesti. Pitali smo ga bi li usvojio Mazu te je pristao sastati se s njom.

Odmah sljedeći dan, Maza je otpremljena u novi dom – obiteljski restoran kraj mora. Sretan završetak za Mazu, činilo se, pa sam osjetila olakšanje!

To jest, sve dok nisam došla u posjet ubrzo nakon toga i otkrila, na moju veliku žalost, da su i Maza i novi vlasnici nesretni s novim aranžmanom!

Nakon malog ispitivanja, rekli su mi da je Maza „nasilna“ i „neodana“. Ovo su bili zadnji epiteti koje bi pridala Mazi i srce mi se slomilo s pomisli da sam odgovorna za dovođenje vrlo simpatičnog psa u obitelj gdje je očito ostala neshvaćena.

Iako smo redovito dolazili u restoran, nisam mogla više ići tamo, jer kad bih god išla, Maza bi sjela pored mene s tužnim izrazom lica koji je govorio „odvedi me kući“. Alternativno, bila bi svezana za klupu izvan restorana „jer slijedi svaku curu i ženu na plažu te se ne odaziva na pozive“… Jednostavno je nisam mogla gledati takvu… Slamalo mi je srce.

Raspravila sam događaje s mužem koji se nije htio petljati. Tog trenutka se već nekoliko godina nikad nismo svađali; tj. do trenutka kad je Mazina sigurnost i sreća postala dio mojih smjeranja, no moj se muž nije slagao s operacijom spašavanja.

Dugo, toplo ljeto je bilo već pri kraju kad je Lolu udrilo jureće auto na glavnoj cesti koja povezuje otok. Umrla je odmah. Slomila su nam se srca.

Nekoliko tjedana nakon toga, ulazila sam u Milnu kad, gle čuda, naiđe Maza slijedeći par koji je šetao psa s uzicom.

Zaustavila sam auto, iskočila i dozvala je. Odmah me prepoznala i dotrčala do mene, cvileći i veselo mašući repom. Bez razmišljanja, skupila sam je i ubacila u auto. Par se došao raspitati je li ona moj pas. „Ne“, odgovorila sam u obrani, „ali znam čiji je i odvest ću je kod njih“. S tim obećanjem, ostavili su me s njom.

Nazvala sam muža i priopćila mu ovo zanimljivo, ali zabrinjavajuće otkriće. Pitala sam se što je Maza radila u Milni, daleko od mjesta gdje je trebala biti. Moj je muž pretpostavio da je dana na čuvanje sestri naših prijatelja koja navodno tamo živi.

Izjavila sam da to nije bio dio dogovora s vlasnikom. Dogovor je bio da će Maza biti vraćena nama ako je više ne budu htjeli te da ćemo je mi ili zadržati ili joj naći novi dom. Tad sam se sjetila kako mi je muž jednom rekao da bismo uzeli Mazu kad ne bismo imali Lolu te je odjednom sve postalo jasno… Maza će doći sa mnom kući.

S tim otkrićem, muž mi je rekao da je ne dovodim kući. Nije bio spreman za još jednog psa. Rekao je da je vratim našem prijatelju. Ali ja to jednostavno nisam mogla. Maza i ja smo krenuli u Dol. Ovaj „slučajni susret“ je bio znak i odlučila sam odgovoriti na poziv.

Po dolasku, sreli smo se s muževim ocem, lovcem i ljubiteljem pasa, koji se odmah počeo raspitivati o novopridošlici. Kad sam priznala da je on „moj novi pas“, odgovorio je da ne vrijedi ništa i da je se trebam riješiti.

„Ne znači da ne vrijedi ništa samo zato što je mješanac, a ne lovački pas“, pomislila sam ne rekavši ništa. Tako smo ušli u gornji apartman gdje nas je nesigurno pozdravio moj muž. Rekao mi je potiho da je mogu zadržati, ali da on neće voditi brigu o njoj. „Neka bude tako“, pomislila sam, „Ja ću se o njoj brinuti“. I tad je dodao: „Ako mi napadne kokoši, gotova je.“ Uredu, dobila je priliku promijeniti svoj ugled kao napadačice kokoši, pomislila sam samouvjereno.

 

Kasnije tog popodneva, odlučila sam pokazati Mazi naš posjed. Upoznala je moju nećakinju i nećaka po putu i igrala se s njima, mirno, nježno i pametno kao da je to činila godinama. Sestra mog muža joj se nasmijala i rekla „Koji dobar pas“. Ding!

Kasnije te večeri, Maza je sjedila tiho i mirno pred vratima majke mog muža. Ona je ulazila i izlazila iz kuće, ali Maza nije ni pokušavala ući, niti je lajala ili pokušavala nešto drugo učiniti poput obiteljskih lovačkih pasa kad se na njih ne obraća pažnja. „Koji dobar pas“, govorila je dok ju je gladila, „i koje inteligentne oči, poput čovjeka“. Ding, ding! Dva boda u moju korist!

Kasnije je moj muž pustio kokoši van u popodnevnu šetnju imanjem. Iako je Maza tad bila na sigurnom, unutra, sa mnom, vrata kuće su nekako ostala otvorena i Maza je iskoristila priliku za daljnje samostalno istraživanje. Nakon svega, nije navikla na to da je se drži unutra i imala je instinkt izaći kad god je to moguće.

Iznenada se čuo glasan, piskav zvuk. Nešto je napadalo kokši! Potrčala sam vani i zaderala se kad sam vidila Mazu kako grize kokoš! Maza je pustila kokoš kad me je vidjela i ona je odletjela. Ali instinkt je proradio opet i krenula je po kokoš još jednom.

„Mazo, ne“! Zaderala sam se i ispustila je kokoš koja je odletjela u rupu na zidu naše konobe gdje je konačno bila sigurna iako vjerojatno šokirana i uzrujana.

Otac mog muža je došao vidjeti što se događa i kad sam priznala što je Maza uradila, rekao mi je da mora otići jer je moj muž neće htjeti prihvatiti nakon ovoga.

Na veliko iznenađenje, utješio me sa širokim osmijehom. Kad je čuo za Mazin lovački instinkt, proglasio ju je kao pametnu i dobru te je rekao kako smatra da će naučiti ne uznemiravati kokoši. Ne bih se trebala bojati. Jesam li opravo čula treći ding???

Maza i ja samo se vratiti kući, hodajući na tankom ledu… Moj muž je jednostavno rekao da će je „naučiti“ dan poslije pa da ćemo vidjeti… Pitala sam se što to točno znači?

Sljedećeg dana, moj je muž otišao nahraniti kokoši i Maza ga je slijedila kao vuk u lovu iako s malo opreza, s obzirom na dominantnu prisutnost mog muža. Čim je dobila priliku, nasrnula je na bijednu, uplašenu kokoš, a muž je glasno uzviknuo njezino, gledajući je strogo.

To je bio prvi put da joj se obratio i pogledao je direktno. Spustila se na pod, držeći glavu nisko, potpuno submisivna i žalosna. Alfa mužjak ju je uočio te joj je postavio pravila, a ona je bila spremna prihvatiti upozorenje kako bi bila prihvaćena u našem čoporu. I nikad više nije lovila kokoš!

Usprkos poslušnosti, mom je mužu trebalo nekoliko tjedana da mu postane draga… možda čak i nekoliko mjeseci. Nije se radilo o tome da mu se ona nije sviđala. Jednostavno mu je trebalo vremena da prežali Lolu, prvog psa kojeg je ikad imao u kući (a ne u kavezu ili zavezanog vanka), i na moj nagovor – prvog psa kojem je dozvolio da se popne na kauč ili da mu zaspe u krilu.

Maza nije tražila da je se voli kao Lolu. Obično prihvaćanje joj je bilo dovoljno. Njezina intuitivnost i emocionalna inteligencija, sposobnost da brzo uči i ne ponavlja greške, tiha odanost, nježno držanje i zaigranost omogućili su joj da se razvije u stvarno dobrog psa.

Maza, koja je bila malo zapuštena kad smo se upoznali, čak je postala lijepa u narednom vremenu, a sad drži glavu visoko kako bi pokazala vlastita široka ramena i lijepe oči, u usporedbi s prije kad je glava bila pognuta a pogled uperen u pod. Dlaka joj je postala mekša,bolja. Oči joj reflektiraju sigurnu i mirnu narav, a ne strah i osjećaj nesigurnosti.

Kad god novi štenac pristupa „djedovu lovačkom čoporu“, a dogodilo se nekoliko puta otkad je imamo, Maza igra ulogu mudrog i strpljivog učitelja pridošlicama.

Kroz igru, otkrila je svoj režući glas, a za tim je tragala godinama. S obzirom na toda je držimo slobodnom (nema potrebe za vezivanjem), ona shvaća da je drugačija od ostalih pasa i to joj daje zaigrano samopouzdanje koje nikad ne koristi u pogrešne svrhe iako ponekad izaziva…

Stekla je dovoljno samopouzdanja da gdjekad pusti glasan, repetitvan lavež kad primijeti prolazak nepoznatih pasa kako bi ih upozorila da se ne približavaju njezinoj obitelji i teritoriju… Ona zna da je šef tu i svi to znaju… ponašanja koja „stara Maza“ nikad ne bi pokazala.

Maza se čak ponekad pridruži lovačkim ekspedicijama te se dokazala kao brz i dostojan protivnik divljim zečevima… za nevjerovati!

Svatko tko voli pse u našem susjedstvu voli i Mazu. Dobro je prihvaćena u Starom Gradu, Jelsi, Milni, Vrboskoj i drugim mjestima gdje nerijetko odlazi s ljudskim pratiteljima. Uvijek je spremna za igru, maženje i dobro je društvo. Kad dužnost zove, spremna je i odbiti potencijalnu prijetnju.

Maza je postala pseća Alfa Kraljica našeg malog dijela Dola Svete Ane te je voljena od strane mnogih. Pokazala se kao najbolji pas kojeg smo ikad poznavali.

© Evening Lategano  2014
Prijevod Bartul Mimica

Evening i muž Stipe rukovode Suncokret odmorištem za dušu i tijelo koji nudi holističke yoga avanture za pojedince na putu osobne transformacije i traganja za inspiracijom.

Nalazite se ovdje: Home Tražimo dom! Maza, pas koji se vratio kući

Eco Environment News feeds

  • Regulator and government accused of colluding with water industry to dump potentially toxic waste without oversight

    An Environment Agency (EA) insider has broken ranks to expose what they describe as a “deliberate and ongoing cover-up” of the public health and environmental dangers of spreading sewage sludge on farmland.

    They accuse the regulator and government of colluding with water companies for years to facilitate the dumping of waste under the guise of soil enrichment – without oversight, transparency or testing.

    Continue reading...

  • Mass lobby in Westminster is kicked off with giant image on cliffs of Dover stating ‘89% of people want climate action’

    More than 5,000 people from across the UK arrived in Westminster on Wednesday to meet their MPs and demand urgent climate action to protect their communities.

    The mass lobby is one of the largest to date. The constituents, including parents and pensioners, doctors, teachers, farmers and youth campaigners, have arranged to lobby at least 500 MPs, about 80% of the total.

    Continue reading...

  • Heat caused 2,300 deaths across 12 cities, of which 1,500 were down to climate crisis, scientists say

    Planet-heating pollution tripled the death toll from the “quietly devastating” heatwave that seared Europe at the end of June, early analysis covering a dozen cities has found, as experts warned of a worsening health crisis that is being overlooked.

    Scientists estimate that high heat killed 2,300 people across 12 major cities as temperatures soared across Europe between 23 June and 2 July. They attributed 1,500 of the deaths to climate breakdown, which has heated the planet and made the worst extremes even hotter.

    Continue reading...

  • Dr Tim Gregory argues that nuclear power is safe, relatively cheap and the only realistic route to achieving net zero targets

    Dr Tim Gregory is a nuclear evangelist. A chemist who works in the labs of Sellafield, Britain’s oldest nuclear site, he argues that embracing nuclear energy is the only way to achieve net zero.

    He tells Helen Pidd it is an energy source long misunderstood – unfairly tainted by the Three Mile Island, Chernobyl and Fukushima disasters. It is a safe technology, he says, and despite the billions it costs to build nuclear plants, it represents good value for money.

    Continue reading...

  • Exclusive: Defra warned three years ago of farmland contamination by water firms’ sewage-derived product

    Government ministers have ignored Environment Agency pleas to tighten rules on the use of sludge fertiliser for three years, despite the regulator having said that water company attitudes towards the substance are “akin to fly-tipping on to agricultural land”, it can be revealed.

    Sludge, sometimes referred to as biosolids, is a byproduct of the sewage treatment process that is sold by water companies to farmers as a low-cost fertiliser.

    Continue reading...

  • Thousands of people are killed each year by floods – and climate breakdown is making them more likely

    Deluges of water are washing away people, homes and livelihoods as extreme rains make rivers burst their banks and high seas help send storm tides surging over coastal walls. How dangerous is flooding – and what can we do to keep ourselves safe?

    Continue reading...

  • Sharpenhoe Clappers, Bedfordshire: The chimney sweeper moths are keeping a low profile, while others are putting on a display

    As we swelter through the meadow, our heat-loving companions bask on knapweed and field scabious, stirring every few seconds to chase off rivals or woo potential mates. The dark green fritillaries and feisty marbled whites command our attention with their dramatic and intricate wing markings, while small heaths, skippers, ringlets and meadow browns provide the butterfly chorus.

    Distracted by the razzle-dazzle, I’ve forgotten that we’re hunting for a sooty anomaly in the summer meadow. With its penchant for flying in bright sunshine, the chimney sweeper could be mistaken for a butterfly, but is, in fact, a day-flying moth. It’s one of about 130 macro-moths in the UK that take to the wing during daylight hours, more than twice the number of butterfly species. Many exhibit vivid colouration or striking patterns, such as the cinnabar, emperor, scarlet tiger or hornet moths. In contrast, the chimney sweeper has no patterning on its black body save for a white margin on the forewings, and it keeps a low profile, alighting on grass stems or making short flights around the white umbel flowers of pignut, its larval food plant. Today, its profile is so low that we fail to see it at all.

    Continue reading...

  • With less congestion, less carbon pollution, less accidents, could it be a model for other US cities? Six months in, environmentalists say yes

    It has faced threats and lawsuits and even had its death proclaimed by Donald Trump as he startlingly depicted himself as a king in a social media post. But New York City’s congestion charge scheme for cars has now survived its first six months, producing perhaps the fastest ever environmental improvement from any policy in US history.

    New York vaulted into a global group of cities – such as London, Singapore and Stockholm – that charge cars for entering their traffic-clogged metropolitan hearts but also ushered in a measure that was unknown to Americans and initially unpopular with commuters, and was confronted by a new Trump administration determined to tear it down.

    Continue reading...

  • Exploring the magical landscape that inspired Narnia and stars as a location in Game of Thrones – just an hour outside of Belfast

    Where is the finest mountain panorama in the UK? As a nine-year-old I was taken up Yr Wyddfa (Snowdon) and told it was the best. Even in those days, it was a struggle to see much except the backs of other people. The following summer Scafell Pike got the same treatment and the next year we climbed Ben Nevis. I disagreed on all counts. For me, Thorpe Cloud in Dovedale was unbeatable, despite it being under a thousand feet tall. What convinced me was the diminutive Derbyshire peak’s shape: a proper pointy summit with clear space all around, plus grassy slopes that you could roll down. The champion trio could not compare.

    This panorama question is in my mind as I begin hiking up Slieve Donard, Northern Ireland’s highest peak (at 850 metres), but a mountain often forgotten by those listing their UK hiking achievements. And a proper peak it is too, with a great sweeping drop to the sea and loads of space all around, guaranteeing, I reckon, a view to beat its more famous rivals.

    Continue reading...

  • Shanxi produces more coal than India. How will it survive in China’s clean energy future?

    Deep in the recesses of an underground cavern, covered in dust and soot, Xu Xiaobo wondered why, having recently graduated with a degree in mechanics, he was on his hands and knees sifting through layers of coal sludge. But there was no time to ponder the ancestral forces that had brought him down into one of his province’s oldest mines. There was coal to dig for.

    New to the job, keeping up with colleagues was challenging. As he tried to crawl at speed under a conveyor belt of coal, he landed badly and sprained his wrist. He still can’t rotate it properly.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Izvor nije pronađen