Maza, pas koji se vratio kući

Objavljeno u Ljubimci

Od ćudljivog psa koji je lutao ulicama Starog Grada do Alfa psa i kraljice Dola, Svete Ane. Evening Lategano odorišta za dušu i tijelo Suncokret u Dolu donosi priču Mazinog spasa.

Priča počinje u svibnju 2008. kad mi je Mazu predstavio lokalni veterinar koji ju je doveo u nadi da ćemo razmotriti usvajanje.

Bili smo sretna obitelj s petero članova. Muž, ja, sin tinejdžer, mačka od 15 godina i mužev devetomjesečni štenac Posavec. Neću ni spominjati našu proširenu peteročlanu obitelj koja je živjela odmah ispod nas.

Bilo je kasno proljeće i radovali smo se dobrom ljetu pred nama. Ali budućnost nije bila toliko blistava za beskućnicu Mazu…

Maza, ulični pas iz Starog Grada, imala je otprilike jednu godinu kad smo se upoznali. Nije imala dom ni obitelj koju bi voljela i štitila ili koja bi nju voljela i štitila. Nije imala prostor u koji bi se smjestila prije spavanja niti garantirani obrok tijekom dana… ostavljena je na milost i nemilost samog života i stanovnika uspavanog malog grada koji bi se ponekad smilovali i dali joj malo hrane ili je pomazili po trbuhu, dok god nije izazivala nikakve probleme.

Srećom za nju, Maza je pametan pas. Zna pobjeći iz grube situacije ili je izbjeći u potpunosti. Ako vidi velikog psa ili veliku, opasnu osobu koja hoda ulicom prema njoj, skrit će se u uličici ili će se povući u sjenovit prostor dok precipirana opasnost ne nestane.

Kao ulični pas, ako se ne razotkriva previše, ako ne laje, ne reži i ako se namjesti u submisivan položaj kad je netko dotakne, znala je da je se neće shvaćati kao prijetnju te da će je možda doživljavati simpatičnom… tako je lutala ulicama Starog Grada, hraneći se velikodušnim darovima vlasnika restorana, turista i lokalnih ljudi.

Maza je bila svačiji pas, no nitko je nije htio (niti imao mogućnosti) primiti. Čak je i lokalnoj veterinarki Maza bila slaba točka te bi je posvojila da joj gazdarica nije prigovarala kako Maza iskapa njene dragocjene cvjetove, što je značilo da ne može ostati s njom!

No, javili su se i veći problemi za Mazu; poglavito, turistička sezona bližila se početku i nitko nije htio psa lutalicu o kojem se nitko ne brine. Povrh toga, proširile su se glasine da je Maza napala neke kokoši, što se očigledno kažnjava smrću; lokalni stanovnici počeli počeli su prijetiti da će ubiti mazu ukoliko veterinarka ne nađe rješenje za nju ubrzo… tad smo mi uskočili u priču.

Veterinarka Zorica, s kojom sam se sprijateljila tijekom mnogih posjeta ambulanti zbog mačke i psa, prepoznala je u meni strastvenu ljubav prema životinjama te me je pitala bih li usvojila Mazu.

Zamolila sam je da dovede Mazu kod nas, gdje se zadovoljno igrala s Lolom (iskapajući rupe u vrtu) te sam se odmah navukla na njezin šarm, zaigranu i prilagodljivu narav, upravo poput moje.

Mog muža, nažalost, nije impresionirao njezin šarm te je bio protiv ideje da imamo dva psa u kući. Tako se Maza kao beskućnica vratila u Stari Grad kao što je iz njega i otišla.

Mučila me pomisao da tako sladak pas nema svoj dom. Nakon intenzivne mentalne muke, sjetila sam se da je naš prijatelj nedavno izgubio psa od bolesti. Pitali smo ga bi li usvojio Mazu te je pristao sastati se s njom.

Odmah sljedeći dan, Maza je otpremljena u novi dom – obiteljski restoran kraj mora. Sretan završetak za Mazu, činilo se, pa sam osjetila olakšanje!

To jest, sve dok nisam došla u posjet ubrzo nakon toga i otkrila, na moju veliku žalost, da su i Maza i novi vlasnici nesretni s novim aranžmanom!

Nakon malog ispitivanja, rekli su mi da je Maza „nasilna“ i „neodana“. Ovo su bili zadnji epiteti koje bi pridala Mazi i srce mi se slomilo s pomisli da sam odgovorna za dovođenje vrlo simpatičnog psa u obitelj gdje je očito ostala neshvaćena.

Iako smo redovito dolazili u restoran, nisam mogla više ići tamo, jer kad bih god išla, Maza bi sjela pored mene s tužnim izrazom lica koji je govorio „odvedi me kući“. Alternativno, bila bi svezana za klupu izvan restorana „jer slijedi svaku curu i ženu na plažu te se ne odaziva na pozive“… Jednostavno je nisam mogla gledati takvu… Slamalo mi je srce.

Raspravila sam događaje s mužem koji se nije htio petljati. Tog trenutka se već nekoliko godina nikad nismo svađali; tj. do trenutka kad je Mazina sigurnost i sreća postala dio mojih smjeranja, no moj se muž nije slagao s operacijom spašavanja.

Dugo, toplo ljeto je bilo već pri kraju kad je Lolu udrilo jureće auto na glavnoj cesti koja povezuje otok. Umrla je odmah. Slomila su nam se srca.

Nekoliko tjedana nakon toga, ulazila sam u Milnu kad, gle čuda, naiđe Maza slijedeći par koji je šetao psa s uzicom.

Zaustavila sam auto, iskočila i dozvala je. Odmah me prepoznala i dotrčala do mene, cvileći i veselo mašući repom. Bez razmišljanja, skupila sam je i ubacila u auto. Par se došao raspitati je li ona moj pas. „Ne“, odgovorila sam u obrani, „ali znam čiji je i odvest ću je kod njih“. S tim obećanjem, ostavili su me s njom.

Nazvala sam muža i priopćila mu ovo zanimljivo, ali zabrinjavajuće otkriće. Pitala sam se što je Maza radila u Milni, daleko od mjesta gdje je trebala biti. Moj je muž pretpostavio da je dana na čuvanje sestri naših prijatelja koja navodno tamo živi.

Izjavila sam da to nije bio dio dogovora s vlasnikom. Dogovor je bio da će Maza biti vraćena nama ako je više ne budu htjeli te da ćemo je mi ili zadržati ili joj naći novi dom. Tad sam se sjetila kako mi je muž jednom rekao da bismo uzeli Mazu kad ne bismo imali Lolu te je odjednom sve postalo jasno… Maza će doći sa mnom kući.

S tim otkrićem, muž mi je rekao da je ne dovodim kući. Nije bio spreman za još jednog psa. Rekao je da je vratim našem prijatelju. Ali ja to jednostavno nisam mogla. Maza i ja smo krenuli u Dol. Ovaj „slučajni susret“ je bio znak i odlučila sam odgovoriti na poziv.

Po dolasku, sreli smo se s muževim ocem, lovcem i ljubiteljem pasa, koji se odmah počeo raspitivati o novopridošlici. Kad sam priznala da je on „moj novi pas“, odgovorio je da ne vrijedi ništa i da je se trebam riješiti.

„Ne znači da ne vrijedi ništa samo zato što je mješanac, a ne lovački pas“, pomislila sam ne rekavši ništa. Tako smo ušli u gornji apartman gdje nas je nesigurno pozdravio moj muž. Rekao mi je potiho da je mogu zadržati, ali da on neće voditi brigu o njoj. „Neka bude tako“, pomislila sam, „Ja ću se o njoj brinuti“. I tad je dodao: „Ako mi napadne kokoši, gotova je.“ Uredu, dobila je priliku promijeniti svoj ugled kao napadačice kokoši, pomislila sam samouvjereno.

 

Kasnije tog popodneva, odlučila sam pokazati Mazi naš posjed. Upoznala je moju nećakinju i nećaka po putu i igrala se s njima, mirno, nježno i pametno kao da je to činila godinama. Sestra mog muža joj se nasmijala i rekla „Koji dobar pas“. Ding!

Kasnije te večeri, Maza je sjedila tiho i mirno pred vratima majke mog muža. Ona je ulazila i izlazila iz kuće, ali Maza nije ni pokušavala ući, niti je lajala ili pokušavala nešto drugo učiniti poput obiteljskih lovačkih pasa kad se na njih ne obraća pažnja. „Koji dobar pas“, govorila je dok ju je gladila, „i koje inteligentne oči, poput čovjeka“. Ding, ding! Dva boda u moju korist!

Kasnije je moj muž pustio kokoši van u popodnevnu šetnju imanjem. Iako je Maza tad bila na sigurnom, unutra, sa mnom, vrata kuće su nekako ostala otvorena i Maza je iskoristila priliku za daljnje samostalno istraživanje. Nakon svega, nije navikla na to da je se drži unutra i imala je instinkt izaći kad god je to moguće.

Iznenada se čuo glasan, piskav zvuk. Nešto je napadalo kokši! Potrčala sam vani i zaderala se kad sam vidila Mazu kako grize kokoš! Maza je pustila kokoš kad me je vidjela i ona je odletjela. Ali instinkt je proradio opet i krenula je po kokoš još jednom.

„Mazo, ne“! Zaderala sam se i ispustila je kokoš koja je odletjela u rupu na zidu naše konobe gdje je konačno bila sigurna iako vjerojatno šokirana i uzrujana.

Otac mog muža je došao vidjeti što se događa i kad sam priznala što je Maza uradila, rekao mi je da mora otići jer je moj muž neće htjeti prihvatiti nakon ovoga.

Na veliko iznenađenje, utješio me sa širokim osmijehom. Kad je čuo za Mazin lovački instinkt, proglasio ju je kao pametnu i dobru te je rekao kako smatra da će naučiti ne uznemiravati kokoši. Ne bih se trebala bojati. Jesam li opravo čula treći ding???

Maza i ja samo se vratiti kući, hodajući na tankom ledu… Moj muž je jednostavno rekao da će je „naučiti“ dan poslije pa da ćemo vidjeti… Pitala sam se što to točno znači?

Sljedećeg dana, moj je muž otišao nahraniti kokoši i Maza ga je slijedila kao vuk u lovu iako s malo opreza, s obzirom na dominantnu prisutnost mog muža. Čim je dobila priliku, nasrnula je na bijednu, uplašenu kokoš, a muž je glasno uzviknuo njezino, gledajući je strogo.

To je bio prvi put da joj se obratio i pogledao je direktno. Spustila se na pod, držeći glavu nisko, potpuno submisivna i žalosna. Alfa mužjak ju je uočio te joj je postavio pravila, a ona je bila spremna prihvatiti upozorenje kako bi bila prihvaćena u našem čoporu. I nikad više nije lovila kokoš!

Usprkos poslušnosti, mom je mužu trebalo nekoliko tjedana da mu postane draga… možda čak i nekoliko mjeseci. Nije se radilo o tome da mu se ona nije sviđala. Jednostavno mu je trebalo vremena da prežali Lolu, prvog psa kojeg je ikad imao u kući (a ne u kavezu ili zavezanog vanka), i na moj nagovor – prvog psa kojem je dozvolio da se popne na kauč ili da mu zaspe u krilu.

Maza nije tražila da je se voli kao Lolu. Obično prihvaćanje joj je bilo dovoljno. Njezina intuitivnost i emocionalna inteligencija, sposobnost da brzo uči i ne ponavlja greške, tiha odanost, nježno držanje i zaigranost omogućili su joj da se razvije u stvarno dobrog psa.

Maza, koja je bila malo zapuštena kad smo se upoznali, čak je postala lijepa u narednom vremenu, a sad drži glavu visoko kako bi pokazala vlastita široka ramena i lijepe oči, u usporedbi s prije kad je glava bila pognuta a pogled uperen u pod. Dlaka joj je postala mekša,bolja. Oči joj reflektiraju sigurnu i mirnu narav, a ne strah i osjećaj nesigurnosti.

Kad god novi štenac pristupa „djedovu lovačkom čoporu“, a dogodilo se nekoliko puta otkad je imamo, Maza igra ulogu mudrog i strpljivog učitelja pridošlicama.

Kroz igru, otkrila je svoj režući glas, a za tim je tragala godinama. S obzirom na toda je držimo slobodnom (nema potrebe za vezivanjem), ona shvaća da je drugačija od ostalih pasa i to joj daje zaigrano samopouzdanje koje nikad ne koristi u pogrešne svrhe iako ponekad izaziva…

Stekla je dovoljno samopouzdanja da gdjekad pusti glasan, repetitvan lavež kad primijeti prolazak nepoznatih pasa kako bi ih upozorila da se ne približavaju njezinoj obitelji i teritoriju… Ona zna da je šef tu i svi to znaju… ponašanja koja „stara Maza“ nikad ne bi pokazala.

Maza se čak ponekad pridruži lovačkim ekspedicijama te se dokazala kao brz i dostojan protivnik divljim zečevima… za nevjerovati!

Svatko tko voli pse u našem susjedstvu voli i Mazu. Dobro je prihvaćena u Starom Gradu, Jelsi, Milni, Vrboskoj i drugim mjestima gdje nerijetko odlazi s ljudskim pratiteljima. Uvijek je spremna za igru, maženje i dobro je društvo. Kad dužnost zove, spremna je i odbiti potencijalnu prijetnju.

Maza je postala pseća Alfa Kraljica našeg malog dijela Dola Svete Ane te je voljena od strane mnogih. Pokazala se kao najbolji pas kojeg smo ikad poznavali.

© Evening Lategano  2014
Prijevod Bartul Mimica

Evening i muž Stipe rukovode Suncokret odmorištem za dušu i tijelo koji nudi holističke yoga avanture za pojedince na putu osobne transformacije i traganja za inspiracijom.

Više u ovoj kategoriji: Negra needs a home! »
Nalazite se ovdje: Home životinje Ljubimci Maza, pas koji se vratio kući

Novosti: Ekologija.hr

Izvor nije pronađen

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

  • Doba u kojem živimo obilježeno je sve bržim promjenama koje se name?‡u morskom okolišu, a gotovo za sve odgovorni su ljudi. Obalna zona Sredozemlja, pa tako i našeg Jadranskoga mora,  mjesto je na kojemu obitava više od polovice ukupnog stanovništva Mediterana te zbog toga ovo usko područje predstavlja i jedan od najugroženijih morskih okoliša.

  • U našem dijelu svijeta, koji zovemo zapadnim i smatramo razvijenim, prije samo 50 godina nisu sve žene imale pravo glasa na izborima, nisu imale jednak pristup obrazovanju, nisu mogle voditi države i nisu imale pristup visokim pozicijama u poslovnom svijetu.

  • Gotovo svi su upoznati s činjenicom kako oceani i mora prekrivaju više od 70 % površine Zemlje. Me?‘utim, nedovoljno je prepoznato kako su oceani, mora i obalna područja esencijalni dio Zemljinih ekosustava te kako o njima ovisi cijelo čovječanstvo, bilo na obali ili u dubokoj unutrašnjosti kontinenata! Zašto?

  • Ovaj cilj održivog razvoja odnosi se na ostvarivanje održive proizvodnje i potrošnje u čemu trenutačno ne uspijevamo jer je ekološki otisak koji ostavljamo i dalje ve?‡i od resursa koje imamo na raspolaganju. Dakle, potrebno je promijeniti načine na koji proizvodimo hranu, smanjiti bacanje hrane, pove?‡ati udjele obnovljive izvore energije u ukupnoj proizvodnji energije, pravilno gospodariti otpadom tijekom čitavog njegovog životnog ciklusa kako bi, me?‘u ostalim što manje utjecali na zaga?‘enje zraka, vode i tla.

  • Razvoj industrije i infrastrukture kao temelja za pove?‡anje životnog standarda za sve ljude, uz okolišno prihvatljiva rješenja te uključivanje novih tehnologija tema je cilja održivog razvoja koji se odnosi na okolišno prihvatljivu industrijalizaciju, kvalitetnu, pouzdanu, održivu i prilagodljivu infrastrukturu, a sve uz primjenu novih tehnologija, istraživanja i inovacija.