Poput bolje poznatog Airbnb-a, to je međunarodna platforma za oglašavanje smještajnih kapaciteta. Razlika je u tome što Ecobnb oglašava samo objekte koji udovoljavaju određenim ekološkim standardima. Da bi bili oglašeni, objekti trebaju zadovoljiti barem 5 od 10 eko standarda koji doprinose smanjenju troškova i unapređenju okolišne održivosti objekta: organska hrana, zelena gradnja, 100% obnovljivi izvori energije, solarni paneli, odvajanje minimalno 50% otpada, ekološka sredstva za pranje i čišćenje, dostupnost bez automobila, LED rasvjeta, reduktori za vodu, te sakupljanje i ponovna upotreba kišnice. Villa Perka jebila prvi smještajni objekt na Hvaru oglašen na Ecobnb platformi. Domaćin Vilma Plazonja svojom brigom za okoliš i ponudom udobnog, eko-friendly smještaja, pravi je primjer i motivacija za sve one koji prepoznaju vrijednost, ljepotu i raznolikost otočnog prirodnog bogatstva. U sljedećem članku opisuje što eko-turizam za nju znači.
Od „Noninog čaja“ do prvog eko smještaja na Hvaru
Turizam na našem otoku zaista ima tradiciju na kojoj nam mnogi mogu pozavidjeti. Svi mi koji smo odrastali ovdje, znamo da je iznajmljivanje, pa makar i jednog jedinog sobička bila velika pomoć našim roditeljima u popunjavanju kućnog budžeta. Ne zato što bi iznajmljivanjem stekli neke velike novce, nego zato što je život na škrtoj otočnoj zemlji bio težak i mukotrpan. Veliku količinu rada i truda je trebalo uložiti da bi se konačni proizvod: vino, ulje, med, lavanda…mogao proizvesti i prodati, te od tog novca osigurati egzistenciju svojoj obitelji.
Oduvijek je ovaj krš davao malo, ali je zato ono što daje - vrhunsko….i po okusu i po mirisu i po kvaliteti i po učinku na naše zdravlje. Zapravo, vrhunsko nikada i ne dolazi u velikim količinama, te se stoga s pravom može svrstati u kategoriju ekskluzivnog. Tako je to sa vrhunskim vinima, uljem, medom, smještajem…a u konačnici i sa ljudima. I tu vrhunsko dolazi u malim, ograničenim količinama, kako među onima koji nude smještaj tako i među turistima koji nam dolaze iz svih dijelova svijeta u potrazi za novim iskustvima, emocijama, doživljajima…
Naš način života, odnos prema prirodi, prema ljudima iz našeg okruženja, sve one naizgled male i bezazlene stvari za koje često mislimo da se podrazumijevaju, predmet su promatranja i zapažanja od strane ljudi koji nas posjećuju, ponekad čak iz ne tako dalekog okruženja u kojem često caruje otuđenost. Okruženja u kojem susjed susjeda ne poznaje i ne pozdravlja. Zato su te „sitne“ stvari bitan i vrijedan dio našeg imidža i brenda, autentičnost koju turisti traže i vrednuju.
Od izgradnje nekretnine 1930-ih moja obitelj se uglavnom bavila pčelarstvom. Ranih 1960-ih je ugostila prve turiste. Seleći pčele izvan otoka, upoznala je i proputovala veliki dio bivše države, osobito susjedne BiH. Nona je tako radeći oko pčela i boraveći u prirodi stekla znanja o mnogim biljnim vrstama te ih je sabirala i koristila u pripravi mješavine za čaj, travaricu, likere… Na mene je prenijela ljubav prema bilju i znanje koje sam s vremenom dodatno proširila, te sabirala i biljne vrste koje se na otoku gotovo uopće ne koriste ili se jako rijetko koriste. U poznim godinama, trebala je i veću pomoć kako bi se „Nonin čaj“ pripremio i odaslao kao vrijedan poklon na adrese prijatelja koji su ga cijenili i radovali mu se. Jedan od tih prijatelja, uskoro 90-godišnjak i dan danas tvrdi kako ga je nonin čaj izliječio od teške bolesti bubrega. Svakodnevno bi ga spravljao i nosio sa sobom na posao. To je bilo jedino piće koje je tijekom dana konzumirao, a rezultat je bio-izlječenje bolesnih bubrega. Često je spominjala savjete i preporuke tada poznatog travara koji je posjetivši Hvar ustvrdio: „Vi hodate po lijekovima!“ Doista, Hvar je po broju biljnih vrsta najbogatiji dalmatinski otok. 1163 biljne vrste brojka je koja odgovara broju biljnih vrsta daleko veće Irske ili Danske. To je bogatstvo koje treba cijeniti, koristiti i promovirati, a nadasve, odnositi se prema njemu odgovorno, s poštovanjem i zahvalnošću, što nažalost često izostaje.
Šetajući pojedinim otočnim lokacijama, jedan od najtužnijih i najtragičnijih prizora koji se može vidjeti jest „spaljena zemlja“ pod maslinom ili lozom. Činjenica da netko otrovima tretira travu bila mi je pomalo šokantna. Osim što i korijenje masline uredno upija otrov, on ulazi i u plod, iz ploda u ulje, iz ulja u naše tijelo….Čovjek stoga ne može sebi ne postaviti pitanje – nije li bolje takvo ulje uopće ne konzumirati? Zašto uopće ukloniti travu? Jer iscrpljuje zemlju pa će biti manje ploda, manje ulja, manje profita? Pokosimo li ili čak ostavimo travu, maslina će svejedno dati plod. Ono što dobijemo će možda biti u manjim količinama, ali će zato biti kvalitetno i zdravo.
U suludoj trci za profitom i stjecanjem materijalnih dobara možda je ipak nužno da se svatko od nas ponaosob potrudi pronaći pravu mjeru, uvede kriterije, postavi granice…da se potrudi obuzdati svoju pohlepu. Misao i maksima mog prijatelja arhitekta, gotovo da se svakodnevno nameće u raznim životnim situacijama: „Tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između suvremenosti i tradicije i mjeru između zadovoljstva i sreće.“ Prava mjera, ne samo u arhitekturi, nego i u turizmu, poljoprivredi i svim ostalim djelatnostima, je onaj čarobni ključ, jedini pravi koji otvara vrata sreće. Zašto? Zato što jedini u svoje središte stavlja čovjeka i njegovu dobrobit.
Postići cilj, onaj do kojeg trebamo doći bez obzira kojim poslom se bavili, a da pritom nikoga nismo oštetili, pregazili, „zatrovali“, ugrozili mu egzistenciju ili zdravlje, ražalostili ga….jednostavan je i provjereni recept za sretan život. Priroda koja od nas ne traži ništa, nego konstantno daje i daje i daje…i uvijek iznova ima što dati, u svemu nam može bit najbolji primjer i uzor. Slijedeći njen primjer bit ćemo ljudi i domaćini koji će sami po sebi biti ekskluzivni, bit ćemo najjača i najvažnija karika brenda kojeg nudimo i od kojeg živimo.
© Vilma Plazonja, veljača 2019.
Više o Vili Perka na web-stranici www.villa-perka.com
