Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Objavljeno u Zanimljivosti

Stanovnici Jelse na otoku Hvaru ugodno su iznenađeni što je jedan mladi par iz Amerike, nakon ljetovanja u kolovozu 2020. godine, ostao u njihovom mjestu i kroz zimu.

Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Foto: Vivian Grisogono

Inače, to su već na škoju šire poznata Jessica Romano (32), rođena u New Yorku, gdje je živjela i radila sve dok nije preselila u San Francisco u Kaliforniji. A njezin partner Thibaud Duprat (31) rođen je na drugom kraju svijeta, u Parizu, ali se kasnije s obitelji preselio u Ameriku, kada je imao 10 godina - od tada je živio u Kaliforniji ili pak u New Yorku.

Na kavi u Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

Jelšani su u početku mislili da je to njihov trenutačni hir, da će malo ostati i otići, ali su se ipak prevarili. Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, koja je postavljena zaslugom općinskog načelnika Jure Dubokovića – Nadalinija daleke 1934. godine, da ostaje u tom malom pitoresknom hvarskom mjestu. A oni su, kako mnogi govore, prvi digitalni nomadi koji su u ovim teškim vremenima pandemije koronavirusa zapeli baš u Jelsi, na središnjem dijelu našeg najsunčanijeg škoja.

„Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, da ostaje u tomjestu...“ Foto:Vivian Grisogono

▪ Istina je, nas zaokuplja tehnologija. Thibaud radi kao voditelj razvoja proizvoda: u tvrtki koja se bavi izradom softvera, njegov je zadatak povezati poslovnu stranu s tehnologijom tako da aplikacije budu proizvedene prema poslovnim potrebama tvrtki, i korisnicima pružaju najbolje iskustvo. S druge strane ja sam se specijalizirala za poslovni razvoj -business development, osobito financijsku tehnologiju: osmišljavam partnerstva s drugim tvrtkama da bi posao mogao rasti i podići se na višu razinu – kaže Jessica, te dodaje da su neobično sretni što je ona 1. ožujka prva na Otoku sunca dobila vizu za boravak kao digitalni nomad, dok se Thibaud hvali svojom potvrdom za privremeni boravak, makar će im osobne iskaznice biti doznačene nešto kasnije.

Šetnja u Gradu Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

A njihova životna priča doista je zanimljiva. Upoznali su se prije 5 godina, kada su radili za istu tehnološku tvrtku u Silicijskoj dolini u San Franciscu. Strast su im putovanja, i prošli su kroz gotovo 50 zemalja, što zajedno, što pojedinačno, diljem kugle zemaljske. Prošle godine odlučili su se za rad na daljinu i seliti se 'negdje Starim kontinentom', misleći najprije na Španjolsku, Francusku i Italiju. Međutim, u Lijepu Našu stigli su zato što smo bili jedna od rijetkih zemalja koja je, u uvjetima pandemije, primala goste iz Amerike.

Uživaju na Sunčanom otoku. Foto:Vivian Grisogono

Naravno, oni su mladi i obrazovani ljudi. Još i prije su čuli za mnogobrojne ljepote male Hrvatske te je odlučili posjetiti i puno bolje upoznati. Prvo su stigli u Split, našu priobalnu metropolu, ali su bili mišljenja da njima za život, dakle, rad i provođenje aktivnosti u slobodnom vremenu, puno bolje odgovara jedno malo lipo dalmatinsko misto. Tako su stigli u Jelsu. Budući da su poprilično komunikativni vrlo brzo su pronašli prijatelje i uklopili se u novo društvo. Veliki su ljubitelji životinja i prirode, pa su kontaktirali udrugu "Eco Hvar", nakon čega redovno odlaze u obližnje Pitve pomagati oko pasa, i izvode ih u šetnju.

Sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono

▪ Za mene je Jelsa jedno nevjerojatno, posve slikovito mjesto. Prizori nikad nisu dosadni! Volim sve pogledati - more, druge otoke, planine na kopnu, kako se boje neba mijenjaju, polja, maslinike, povijesne zgrade... čak i kamenje poput onog oko jelšanskog porta. Prekrasna je i bliža okolina mjesta, idealna za šetnje i trčanje, aktivnosti koje sam oduvijek upražnjavala. Meni se sviđa da se tu živi s puno manje stresa nego u drugim mjestima gdje sam dosad stanovala, baš sam se snažno povezala s ovim ambijentom – pripovijeda simpatična Amerikanka.

Sretni u Jelsi. Foto: Vivian Grisogono

Njezin partner se s njom u potpunosti slaže, zaključujući "Jelsa je malo, ali izuzetno lijepo I mirno mjesto u kojem stvarno volim biti". A on, baš kao i njegova draga, voli šport - ljeti su uživali u plivanju i otkrivanju skrivenih i prekrasnih hvarskih plaža. Thibaud dobro igra nogomet, i već je postao član lokalnog NK "Jelsa". Uz to, je redovito odlazio u teretanu, ali naravno te aktivnosti su s vremenom bile zabranjene tijekom lockdowna. Jessica uz vježbanje, voli i meditaciju.

U berbi maslina. Foto ljubaznošću Jessice Romano

▪ Otok Hvar svojim posjetiteljima, u najboljem smislu te riječi, nudi puno novih iskustava, osobito što se tiče autohtone prehrane i vrhunskih vina. No, i mi volimo kužinavati, pa smo ponekad, kada nije bilo lockdowna, naše prijatelje sa zadovoljstvom pozivali da kušaju nešto drugačiju, međunarodnu kuhinju. Zanimljivo je i to da sam ja u Jelsi prvi put otšao na penjanje, društvo su mi činili Ivo Drinković i Fabijan Belić, kojem smo zajedno s drugim mladićima pomagali u podizanju njegovog zida za penjanje. Tu smo se jednostavno udomaćili, uživali smo i u prošlogodišnjoj berbi maslina, što ranije nikad nismo radili. Probat ćemo mi još puno toga, jer smo istinski zavoljeli Jelsu, Hvar, Dalmaciju i cijelu Hrvatsku – zaključio je Thibaud.

Kupili su auto da bi bolje upoznali otok. Foto: Vivian Grisogono

Baš poželjni gosti

▪ Gosti kao što su Jessica i Thibaud, stvarno su primjer najkvalitetnijih ljudi koje je privukao otok Hvar. Ne samo da znaju uživati u dobrom društvu i u svim ljepotima našeg škoja, nego mu hoće dati i svoj doprinos. Kad ide u šetnju, Jessica uvijek sa sobom nosi rukavice i kesice u koje prikuplja smeće na koje usput nailazi! Što je najvažnije oboje vole pomagati ljudima, i kako su mladi, sposobni i uvijek raspoloženi, njihova pomoć vrijedi jako puno. Zato su ih otočani zavoljeli i prihvatili kao svoje, već su ostvarena prijateljstva koja će vječno trajati. A jednog dana kada odu iz Jelse sasvim sigurno će sa sobom ponijeti lijepe uspomene iz naše Hrvatske, a istodobno iza sebe kod mještana ostaviti prekrasne dojmove – rekla je Vivian Grisogono, predsjednica udruge "Eco Hvar", oduševljena njihovim dolaskom i privremenim boravkom na otoku.

Thibaud sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono
© Mirko Crnčević / Slobodna Dalmacija (14.03.2021.)
tekst reproduciran uz dopuštenje

Video sadržaj

Nomadi novog doba HRT Puls
Nalazite se ovdje: Home zanimljivosti Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Novosti: Ekologija.hr

  • Prime minister tells delegates in Tuvalu and Fiji that ‘super El Niño’ brewing in the Pacific shows climate change is ‘here right now’

    Anthony Albanese has warned Australia faces a hazardous summer, likely including floods, cyclones and extreme heat, due to the immediate threat of the climate change and a rising “super El Niño”.

    Speaker alongside national leaders at a climate summit in Fiji, the prime minister said the expected nasty summer and the demonstrated impact on Pacific island countries – including low-lying Tuvalu – showed the world could not afford to let the goal of limiting global heating to 1.5C “just slip from our grasp”.

    Continue reading...

  • Exclusive: Campaign group’s analysis of North Yorkshire plans finds datacentre would have to burn 4.9m tonnes of wood a year

    Drax’s planned datacentre could produce nearly double the emissions of all flights out of Gatwick airport each year by burning 4.9m tonnes of wood annually, an analysis has shown.

    Campaigners say this would make it “one of the dirtiest datacentres out there”.

    Continue reading...

  • Party in England and Wales ditches commitment to phase out nuclear in major shift in its energy policy

    Green party members have voted to end the party’s opposition to nuclear power, dropping a commitment to phase out the technology in a major shift in its energy policy.

    The motion, adopted at conference, removes a “blanket opposition to nuclear fission” and instead commits the Green party of England and Wales to assessing nuclear projects alongside other low-carbon technologies.

    Continue reading...

  • An international symbol for the city, the sign is also hallmark of the region’s environmental richness

    Atop Mount Lee, in the heart of Los Angeles, the wind is quiet. Two red-tailed hawks sail above, barely flapping as they coast the thermal air like surfers on a wave. Standing beside the giant letters of the Hollywood sign, the city seems peaceful. On a clear day, blocks and blocks of homes unfold beneath and the skies reveal sights all the way to Catalina Island – nearly 50 miles out, across the Pacific.

    That’s the beauty seen from the Hollywood sign.

    Continue reading...

  • Combs Moss, Derbyshire: There is plenty to be gloomy about, but today was not the day for it up on the moor

    The morning was sunlit and the sky the sort of deepest blue dome that makes your heart sing – and all the louder for being at the time of least natural sound.

    Autumn is the most silent season for birds, but at least I could hear the passing meadow pipits more clearly as they came out of the blue in small numbers and crossed overhead on migration. There is something inherently melancholic about their plaintive piping calls, which seem at one with the mood of upland treeless places.

    Continue reading...

  • Exclusive: Cop31 leader calling for global curbs on climate-heating gas has landfills producing some of world’s worst plumes

    Two or three nights each week, the smell descends. Residents of villages on the rural outskirts of Istanbul don’t know what the smell is, but they have been plagued by it for years: a smell so bad they have to sleep with their windows closed even during hot summer nights. They know the source, too: the huge Silivri municipal waste dump a few miles away that is belching out stinking gases as food and other organic waste rots.

    “The smell is not subtle. It suffocates you,” said Kemalettin Özenç, sitting outside a tea shop in the village of Yolçatı. “It’s worse when the air is still: sometimes families linger until midnight out here. Even when you go inside it’s inescapable.”

    Continue reading...

  • As trawlers compete with Greenland sharks for halibut and cod, conservationists and fishers clash over what to do about misunderstood species

    ‘When I accidentally catch a shark, I bring it to my dogs,” Henrik Jensen, a 27-year-old from Greenland’s west coast, says casually. “I don’t let it back down because [the sharks] bully me and cut my lines.”

    Jensen has fished for halibut in Ilulissat, Greenland’s third largest town, for a decade. He works an hour north of the town’s main iceberg-laden fishery, which sustains the livelihood of nearly 400 fishers. There, the halibut are bigger and more plentiful, but so are the Greenland sharks.

    Continue reading...

  • The country’s far-right president is courting billionaire investors by removing a block on foreign ownership of land and natural resources

    On 19 September, Marta Sahores, an 84-year-old chemistry professor and activist who has mobilised against mega-mining projects for more than two decades, took to the streets in Argentina. Alongside workers, retirees, students, Indigenous groups and human rights organisations, Sahores was there to protest against the country’s far-right president, Javier Milei. During the marcha de la bronca – the “march of anger” – protesters held signs reading, among other rallying cries, “The land is not for sale”.

    Marching in Esquel, a town nestled in the foothills of the Andes in Chubut province, she also held up a sign defending the country’s water resources against what she called the government’s “handover” to investors.

    Continue reading...

  • My student house in Manchester had several thousand other occupants. Despite pest controllers regularly dousing the property, the glossy, greasy, relentless insects marched onwards, endlessly reproducing

    ‘You do know about the cockroaches?” I’ve forgotten most things people said to me in the 80s, but never that. It was said by one of the occupants of the student house in Longsight, Manchester, that I had signed up to live in the following year. When the landlord had shown me and my future housemates the property, the tenants had been out. He told us they were third years doing their finals and must not be disturbed under any circumstances. (What can I say? We were gullible back then.) Days before summer term ended though, I’d knocked on the door to show a friend where I’d be living. Instead, I learned that the house was infested.

    The weird thing is, we moved in anyway. In truth, although I understood this was very bad news, I didn’t quite realise what a cockroach was. There was no internet, so I would have had to go to a library to know what I know now: their march, their canter, their crunch if you step on one. Their soft, sweet, sour smell (uric acid which they store in their fat, apparently). Sometimes, in the back of a shop, or a restaurant loo, I catch that scent and I know what it is.

    Continue reading...

  • A statewide initiative pairs climate-focused coursework with community service – and is spreading to other states

    As a student at a high school not far from Denver’s main airport, Anthony Muñoz wondered whether the jet fuel from airplanes flying above his campus was harming living things.

    An avid gardener, Muñoz partnered with a local university to create a garden on the campus of his charter school, Vista Academy, filling it with native plants that could detect ground-level ozone pollution. He also worked with climate scientists from the National Center for Atmospheric Research, a federal office in nearby Boulder, who directed Muñoz on what data to collect, what the condition of leaves reveals about air quality and why milkweed matters for monarch butterfly migration.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com