Zastupnik Laburista Branko Vukšić napomenuo je kako mijenjanje Zakona u skladu s europskim direktivama nije dovoljna garancija da dosadašnje prakse neće ostati „balkanske“. Definirao je isti Zakon o zaštiti životinja kao „najgaženiji u Hrvatskoj“. U zemlji u kojoj mnogo kršenja različitih zakona izmiče kontroli institucija, to je zaista zabrinjavajuće. Nažalost, izjava gospodina Vukšića nije bila retorička smicalica, već istina.
Zakoni i pomoć za životinje u nevolji
Organizacije za zaštitu životinja, kao što su registrirane udruge Noina Arka i Zaklada za zaštitu životinja Split uvelike se oslanjaju na javnu financijsku podršku, ali iznos koji im je dostupan nije usporediv s ostalim europskim zemljama. Što se kućnih ljubimaca tiče, postoji mnogo regulacija koje propisuju kako se o životinjama treba brinuti (Pravilno držanje životinja, od 2019. godine, članak 51 Zakon o zaštiti životinja «Narodne novine» br. 102/17, 32/19.), Međutim, osiguravanje dobrobiti životinja se sramotno zanemaruje. Ukoliko se netko prema životinjama ponaša neprilično, imate pravo nazvati inspekciju koja bi trebala izviditi situaciju i poduzeti mjere koje smatraju primjerenima s obzirom na važeće zakone. Na Hvar inspektori dolaze iz Splita. Psi se mogu oduzeti vlasnicima ili uspavati. Vlasnike se može kazneno goniti. Međutim, malo se koga kazneno gonilo, a još manje se njih osudilo. Na splitskom Općinskom sudu, na primjer, dvadeset slučajeva okrutnosti prema životinjama koji su prijavljeni od 2006. do 2013. su okarakterizirani neosnovanima. Društva za zaštitu životinja u Splitu su opravdano zabrinuta, da ne kažem preneražena. Postoji nada da je Zakon postrožen u siječnju 2013. s uvođenjem jednogodišnjih zatvorskih kazni za one koje se osudi za okrutnost prema životinjama, te da će tužiteljstva biti bolje pripremljena, a osude za prijestupnike strože.
Veliki problem je manjak prikladnih skloništa za životinje. Ima ih premalo po Hrvatskoj i mnoga imaju poteškoće u stvaranju uvjeta sukladnih sa Zakonom. Neko vrijeme postojala su dva skloništa u Splitu koja su opsluživala šire područje i koja su bila najbliža Hvaru. Oba su zatvorili inspektori 2011. godine, usprkos protestima ljubitelja životinja. Životinje u skloništima premještene su u Šibenik, što je sad najbliže sklonište Hvaru. Bilo koja životinja koja ne bi našla dom u 60 dana bila bi uspavana. Dr. Zdenka Filipović je veterinarski kirurg u Splitu koja je vodila jedno od dva skolništa koja su zatvorena. Po zatvaranju, nastavila je pomagati tražeći domove za neželjene životinje te je osnovala Zakladu za zaštitu životinja Split s ciljem otvaranja novog skloništa s „Ne-ubij“ motom koji bi osigurao da se životinje ne uspavljuju dok ne nađu dom ili umru prirodnom smrću. Bilo bi prvo svoje vrste u Hrvatskoj. Gradnja doma u Kaštel Sućurcu odmah do Splita počela je 2013., ali se otvaranje odgodilo kad je inspektor odbio izdati nužnu dozvolu za korištenje na temelju činjenice da različiti dijelovi zgrade ne zadovoljavaju zakonske norme.
Kako sad stvari stoje, životinjska skloništa u Hrvatskoj suočena su s različitim problemima:
- ima ih premalo
- pretrpana su s neželjenim životinjama
- čno ne mogu pružiti zadovoljavajuće uvjete za spašene životinje
- ako ne zadovolje zakonske standarde i uvjete, zatvaraju se.
Naravno, potpuno je ispravno da inspektori zatvaraju centre koji ne zadovoljavaju minimalne standarde za brigu o životinjama. No ovo za životinje u većini slučajeva znači smrt. Potrebno je više podrške za postojeće centre kako bi pružali sve što Zakon propisuje. I hitno nam je potreban nacionalni pokret kako bi se osnovali prikladna životinjska skloništa diljem Hrvatske.
Zaklada Bestie: napokon veliki uspjeh
Nakon početnih odgoda, Zaklada za zaštitu životinja Split osnovala je u Kaštel Sućurcu nedaleko od Splita ustanovu za spašavanje životinja, sada nazvanu Sklonište za životinje Bestie, koja funkcionira po najvišim standardima. Unatoč poteškoćama u suočavanju s prevelikom potražnjom, spašeni psi dobivaju najbolju moguću skrb, ne samo medicinske potrepštine, hranu, vodu i sklonište, već i socijalizaciju, šetnje, ljetna kupanja i osnovnu obuku. Program osigurava dobro poznavanje potreba i osobnosti pasa, što im pomaže da pronađu prave vlasnike. Sklonište također prima ograničeni broj mačaka. Volonteri su bitni u pomaganju posvećenom osoblju u upravljanju centrom, a Bestie postiže visoku razinu komunikacije s lokalnim školama i međunarodnim organizacijama kako bi pobudio stalni interes i podršku ljubitelja životinja, bilo da žive ili prolaze kroz to područje.
Situacija na Hvaru
Neželjene životinje na Hvaru mogu lutati ili biti ubijene. Vlasnik na Hvaru koji želi napustiti životinju očigledno neće potrošiti vrijeme i novac na odlazak u sklonište u Šibenik. Štenci i mačići obično se ostavljaju blizu kampova i kuća za odmor tijekom turističke sezone ili ispred škola tijekom ostatka godine. Neki od njih nađu domove i prežive.
Sara je napuštena zajedno s nekoliko braće i sestara negdje u brdima iznad Jelse. Vjerojatno se radilo o okotu neželjenih štenaca. Lutali su po selima nekoliko dana prije nego što je većina njih pronašla domove. Sara, njemački ovčar, narasla je iz male nakupine dlake u dobru, sretnu životinju. Nekoliko godina poslije, ona živi malo na Hvaru, malo na Sardiniji.
Billy je napušten u selu Pitve u srpnju 2009. Pokušao se sprijateljiti s nekim gostima, koji su ga hranili nekoliko dana. Ipak, s obzirom da je bio mladi pas (star manje od godinu dana), volio se igrati s cipelama i drugim osobnim stvarima pa je ljudima brzo dosadio. Vjerovatno je bio dio obitelji s malom djecom te je možda odbačen jer je previše narastao ili je bio skup za hraniti ili je bio destruktivan u kući (zbog nedostatka pravilnog dresiranja). Bio je nevjerojatno brižan pas koji je žudio za ljudskom pažnjom. Pronašao je dobar dom u Zavali, ali ga novi vlasnik nije mogao kontrolirati kad bi bio izvan kuće. Srećom, tijekom sezone njemački su se turisti zaljubili u Billy-ja te je on sretan otišao u novi dom u Njemačkoj s velikim vrtom i okućnicom za igranje.
Mačke se napušta češće od pasa. Mačić Nana pronađena je s bratom i sestrom blizu groblja u Hvaru od strane talijanskih ljubitelja životinja, Marine i Riharda u srpnju 2012. Donijeli su ih u Pitve, otkrivši u prijašnjem posjetu da su neki od mještana ljubitelji životinja. Njih troje su se ubrzo prilagodili na novi okoliš te su odlučili da je najsigurnije mjesto za boravak, izuzev perioda hranjenja, unutrašnjost suhozida.
To je ostao njihov dom dok nisu narasli te otkrili nove prilike za hranjenje. Kad su bile dovoljno stare, Nana i njezina sestra su sterilizirane. Svo troje su doživjeli odraslu dob, ali je, nažalost, Nanin brat netragom nestao, a sestru je ubio bezobzirni vozač koji je kroz selo vozio prebrzo. Nana je također bila nestala tijekom sezone, stvarajući bojazan da je umrla, ali se ponovno pojavila nakon sezone te je vjerojatno iskoristila dobrodušnost nekih posjetitelja kako bi se hranila bolje, kao što to mačke obično i čine.
Pojedinci na Hvaru koji vole životinje čine koliko je god moguće kako bi pomogli beskućnicima i lutalicama. Očigledno postoji hitna potreba da se realizira sustav brige za njih te pronalaska domova. Hvar ne može riješiti ovaj problem samostalno. Efikasan sustav pomoći životinjama mora se uspostaviti na nacionalnoj razini. Ovaj proces trebao bi krenuti s vrha, tako da središnja vlast potakne i ohrabri podršku koje mogu pružiti lokalne zajednice.
© Vivian Grisogono 2013, tekst ažuriran u veljači 2024. godine
Prevodio: Bartul Mimica i dr.
