Sve je počelo u rujnu 2004. s Babe, psom koji je trebao biti ruža. Moj hrvatski nije izrazito dobar iako sam pripadnica najstarije živuće dalmatinske plemenitaške obitelji. Međutim, nisam zbog jezičnih manjkavosti otišla kupiti ružu, a vratila se s crnom labradoricom Babe. Podsmijeh koji je izazvalo moje slabo poznavanje jezika prilikom ovog incidenta nije bio opravdan. Ne, nisam tražila pasju ružu. Niti je spašavanje Babe-a bila moja krivica.
Evo što se dogodilo: moj daljnji rođak Igor Skelin upravlja vrtnim centrom u Jelsi, mjestom gdje se mogu kupiti biljke, uključujući ruže, ali ne psi. Babe je pripadala Branku, članu Igorova osoblja, te je se obično moglo naći u stakleniku kako se odmara u tišini pod stolom ili kako luta okolo, ne uzrokujući probleme nikome. Bila je predivan, uglađen i zadovoljan pas, kao što to obično labradori i jesu.
No tog određenog subotnjeg jutra sjedila je pod stolom izgledajući posebice zlovoljno. Branka nije bilo nigdje pa sam se interesirala gdje se nalazi. Igor mi je rekao da je vrlo bolestan u bolnici pa sam zamolila Igora da nađe novi dom za Babe ili da je uspava. Za Babe se brinuo jedan od Brankovih rođaka, ali je nestao nekih par dana. Ponovno se pojavila u centru, totalno neočekivano.
Vijesti su bile šok. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ih probavim. Preplavili su me sudbinski osjećaji. Pogledala sam brata, drugog Branka. On je pogledao mene. Kako smo oboje ljubitelji pasa, titranje srčanih struna gotovo se moglo čuti. Potiho smo se konzultirali te me je brat ohrabrio. Lako za njega, on je ubrzo trebao otići u UK, ostavljajući me da se brinem za Babe. „Pa...“, rekla sam usporeno, „...ako joj zaista ne možeš naći novi dom, reci mi, možda bih mogla...“ Igor je odmah reagirao. Rekavši kako nema šanse da je netko drugi uzme, otvorio je vrata auta i Babe je uskočila.
Ruže su zaboravljene i otišli smo kući. Razmišljala sam, prekasno, hoće li se Babe uklopiti. Sa sobom sam dovela dva psa kad sam se doselila u Dalmaciju 2004. godine. Oba su bile ženke i naviknute da je teritorij njihov. Kako će prihvatiti pridošlicu? Hoće li se tući? Zanimljivo, jedna od njih se zvala Beba te bi moglo doći i do zbunjenosti oko identiteta. Bit će teško održavati lanac zapovijedanja. Moj oslabljeni duh je utonuo još i dublje kad su Bella i Beba dočekali prinovu s jasnim hostilnim lajanjem.
Na moje veliko iznenađenje, od tad je sve bilo dobro. Lajanje je prestalo kao su njih dvije shvatile da Babe dolazi. Babe je ušla, svi su se predstavili jedni drugima, repovi su mahali te se uklopila bez problema. Možda su je Bella i Beba prepoznale kao srodnu dušu (majka im je bila labradorica, ali zlatna, ne crna). Babe je živjela sretno nekoliko godina u Pitvama te je umrla prirodnom smrću dok je spavala. Srećom, vlasnik Branko se oporavio te se vratio na otok iako nije mogao Babe uzeti nazad.
Ovaj događaj je označio početak priljeva uljeza u naš mirni dom u Pitvama. I da, moj hrvatski se popravio u međuvremenu. Ne, nisam otišla kupiti ružu od tad. Ali svake godine nailazim na napuštene pse koji lutaju po otoku te ih primam k sebi koliko god mogu u danom trenutku. Nažalost, bila sam primorana ostaviti još više njih prepuštene samima sebi.
Naprosto se previše neželjenih pasa rađa ili dovodi na otok. Na otoku ne postoji organizacija koja se brine za ove jadne životinje. Čini se da ovaj problem postoji diljem Dalmacije. Logično je, stoga, bilo uspostaviti okvir unutar kojeg bi se realizirali projekti koji bi se bavili ovim problemima. Tako je nastao ECO HVAR za životinje, registrirano dobrotvorno društvo.
© Vivian Grisogono 2013
Prevodio: Bartul Mimica
