Maza, pas koji se vratio kući

Objavljeno u Ljubimci

Od ćudljivog psa koji je lutao ulicama Starog Grada do Alfa psa i kraljice Dola, Svete Ane. Evening Lategano odorišta za dušu i tijelo Suncokret u Dolu donosi priču Mazinog spasa.

Priča počinje u svibnju 2008. kad mi je Mazu predstavio lokalni veterinar koji ju je doveo u nadi da ćemo razmotriti usvajanje.

Bili smo sretna obitelj s petero članova. Muž, ja, sin tinejdžer, mačka od 15 godina i mužev devetomjesečni štenac Posavec. Neću ni spominjati našu proširenu peteročlanu obitelj koja je živjela odmah ispod nas.

Bilo je kasno proljeće i radovali smo se dobrom ljetu pred nama. Ali budućnost nije bila toliko blistava za beskućnicu Mazu…

Maza, ulični pas iz Starog Grada, imala je otprilike jednu godinu kad smo se upoznali. Nije imala dom ni obitelj koju bi voljela i štitila ili koja bi nju voljela i štitila. Nije imala prostor u koji bi se smjestila prije spavanja niti garantirani obrok tijekom dana… ostavljena je na milost i nemilost samog života i stanovnika uspavanog malog grada koji bi se ponekad smilovali i dali joj malo hrane ili je pomazili po trbuhu, dok god nije izazivala nikakve probleme.

Srećom za nju, Maza je pametan pas. Zna pobjeći iz grube situacije ili je izbjeći u potpunosti. Ako vidi velikog psa ili veliku, opasnu osobu koja hoda ulicom prema njoj, skrit će se u uličici ili će se povući u sjenovit prostor dok precipirana opasnost ne nestane.

Kao ulični pas, ako se ne razotkriva previše, ako ne laje, ne reži i ako se namjesti u submisivan položaj kad je netko dotakne, znala je da je se neće shvaćati kao prijetnju te da će je možda doživljavati simpatičnom… tako je lutala ulicama Starog Grada, hraneći se velikodušnim darovima vlasnika restorana, turista i lokalnih ljudi.

Maza je bila svačiji pas, no nitko je nije htio (niti imao mogućnosti) primiti. Čak je i lokalnoj veterinarki Maza bila slaba točka te bi je posvojila da joj gazdarica nije prigovarala kako Maza iskapa njene dragocjene cvjetove, što je značilo da ne može ostati s njom!

No, javili su se i veći problemi za Mazu; poglavito, turistička sezona bližila se početku i nitko nije htio psa lutalicu o kojem se nitko ne brine. Povrh toga, proširile su se glasine da je Maza napala neke kokoši, što se očigledno kažnjava smrću; lokalni stanovnici počeli počeli su prijetiti da će ubiti mazu ukoliko veterinarka ne nađe rješenje za nju ubrzo… tad smo mi uskočili u priču.

Veterinarka Zorica, s kojom sam se sprijateljila tijekom mnogih posjeta ambulanti zbog mačke i psa, prepoznala je u meni strastvenu ljubav prema životinjama te me je pitala bih li usvojila Mazu.

Zamolila sam je da dovede Mazu kod nas, gdje se zadovoljno igrala s Lolom (iskapajući rupe u vrtu) te sam se odmah navukla na njezin šarm, zaigranu i prilagodljivu narav, upravo poput moje.

Mog muža, nažalost, nije impresionirao njezin šarm te je bio protiv ideje da imamo dva psa u kući. Tako se Maza kao beskućnica vratila u Stari Grad kao što je iz njega i otišla.

Mučila me pomisao da tako sladak pas nema svoj dom. Nakon intenzivne mentalne muke, sjetila sam se da je naš prijatelj nedavno izgubio psa od bolesti. Pitali smo ga bi li usvojio Mazu te je pristao sastati se s njom.

Odmah sljedeći dan, Maza je otpremljena u novi dom – obiteljski restoran kraj mora. Sretan završetak za Mazu, činilo se, pa sam osjetila olakšanje!

To jest, sve dok nisam došla u posjet ubrzo nakon toga i otkrila, na moju veliku žalost, da su i Maza i novi vlasnici nesretni s novim aranžmanom!

Nakon malog ispitivanja, rekli su mi da je Maza „nasilna“ i „neodana“. Ovo su bili zadnji epiteti koje bi pridala Mazi i srce mi se slomilo s pomisli da sam odgovorna za dovođenje vrlo simpatičnog psa u obitelj gdje je očito ostala neshvaćena.

Iako smo redovito dolazili u restoran, nisam mogla više ići tamo, jer kad bih god išla, Maza bi sjela pored mene s tužnim izrazom lica koji je govorio „odvedi me kući“. Alternativno, bila bi svezana za klupu izvan restorana „jer slijedi svaku curu i ženu na plažu te se ne odaziva na pozive“… Jednostavno je nisam mogla gledati takvu… Slamalo mi je srce.

Raspravila sam događaje s mužem koji se nije htio petljati. Tog trenutka se već nekoliko godina nikad nismo svađali; tj. do trenutka kad je Mazina sigurnost i sreća postala dio mojih smjeranja, no moj se muž nije slagao s operacijom spašavanja.

Dugo, toplo ljeto je bilo već pri kraju kad je Lolu udrilo jureće auto na glavnoj cesti koja povezuje otok. Umrla je odmah. Slomila su nam se srca.

Nekoliko tjedana nakon toga, ulazila sam u Milnu kad, gle čuda, naiđe Maza slijedeći par koji je šetao psa s uzicom.

Zaustavila sam auto, iskočila i dozvala je. Odmah me prepoznala i dotrčala do mene, cvileći i veselo mašući repom. Bez razmišljanja, skupila sam je i ubacila u auto. Par se došao raspitati je li ona moj pas. „Ne“, odgovorila sam u obrani, „ali znam čiji je i odvest ću je kod njih“. S tim obećanjem, ostavili su me s njom.

Nazvala sam muža i priopćila mu ovo zanimljivo, ali zabrinjavajuće otkriće. Pitala sam se što je Maza radila u Milni, daleko od mjesta gdje je trebala biti. Moj je muž pretpostavio da je dana na čuvanje sestri naših prijatelja koja navodno tamo živi.

Izjavila sam da to nije bio dio dogovora s vlasnikom. Dogovor je bio da će Maza biti vraćena nama ako je više ne budu htjeli te da ćemo je mi ili zadržati ili joj naći novi dom. Tad sam se sjetila kako mi je muž jednom rekao da bismo uzeli Mazu kad ne bismo imali Lolu te je odjednom sve postalo jasno… Maza će doći sa mnom kući.

S tim otkrićem, muž mi je rekao da je ne dovodim kući. Nije bio spreman za još jednog psa. Rekao je da je vratim našem prijatelju. Ali ja to jednostavno nisam mogla. Maza i ja smo krenuli u Dol. Ovaj „slučajni susret“ je bio znak i odlučila sam odgovoriti na poziv.

Po dolasku, sreli smo se s muževim ocem, lovcem i ljubiteljem pasa, koji se odmah počeo raspitivati o novopridošlici. Kad sam priznala da je on „moj novi pas“, odgovorio je da ne vrijedi ništa i da je se trebam riješiti.

„Ne znači da ne vrijedi ništa samo zato što je mješanac, a ne lovački pas“, pomislila sam ne rekavši ništa. Tako smo ušli u gornji apartman gdje nas je nesigurno pozdravio moj muž. Rekao mi je potiho da je mogu zadržati, ali da on neće voditi brigu o njoj. „Neka bude tako“, pomislila sam, „Ja ću se o njoj brinuti“. I tad je dodao: „Ako mi napadne kokoši, gotova je.“ Uredu, dobila je priliku promijeniti svoj ugled kao napadačice kokoši, pomislila sam samouvjereno.

 

Kasnije tog popodneva, odlučila sam pokazati Mazi naš posjed. Upoznala je moju nećakinju i nećaka po putu i igrala se s njima, mirno, nježno i pametno kao da je to činila godinama. Sestra mog muža joj se nasmijala i rekla „Koji dobar pas“. Ding!

Kasnije te večeri, Maza je sjedila tiho i mirno pred vratima majke mog muža. Ona je ulazila i izlazila iz kuće, ali Maza nije ni pokušavala ući, niti je lajala ili pokušavala nešto drugo učiniti poput obiteljskih lovačkih pasa kad se na njih ne obraća pažnja. „Koji dobar pas“, govorila je dok ju je gladila, „i koje inteligentne oči, poput čovjeka“. Ding, ding! Dva boda u moju korist!

Kasnije je moj muž pustio kokoši van u popodnevnu šetnju imanjem. Iako je Maza tad bila na sigurnom, unutra, sa mnom, vrata kuće su nekako ostala otvorena i Maza je iskoristila priliku za daljnje samostalno istraživanje. Nakon svega, nije navikla na to da je se drži unutra i imala je instinkt izaći kad god je to moguće.

Iznenada se čuo glasan, piskav zvuk. Nešto je napadalo kokši! Potrčala sam vani i zaderala se kad sam vidila Mazu kako grize kokoš! Maza je pustila kokoš kad me je vidjela i ona je odletjela. Ali instinkt je proradio opet i krenula je po kokoš još jednom.

„Mazo, ne“! Zaderala sam se i ispustila je kokoš koja je odletjela u rupu na zidu naše konobe gdje je konačno bila sigurna iako vjerojatno šokirana i uzrujana.

Otac mog muža je došao vidjeti što se događa i kad sam priznala što je Maza uradila, rekao mi je da mora otići jer je moj muž neće htjeti prihvatiti nakon ovoga.

Na veliko iznenađenje, utješio me sa širokim osmijehom. Kad je čuo za Mazin lovački instinkt, proglasio ju je kao pametnu i dobru te je rekao kako smatra da će naučiti ne uznemiravati kokoši. Ne bih se trebala bojati. Jesam li opravo čula treći ding???

Maza i ja samo se vratiti kući, hodajući na tankom ledu… Moj muž je jednostavno rekao da će je „naučiti“ dan poslije pa da ćemo vidjeti… Pitala sam se što to točno znači?

Sljedećeg dana, moj je muž otišao nahraniti kokoši i Maza ga je slijedila kao vuk u lovu iako s malo opreza, s obzirom na dominantnu prisutnost mog muža. Čim je dobila priliku, nasrnula je na bijednu, uplašenu kokoš, a muž je glasno uzviknuo njezino, gledajući je strogo.

To je bio prvi put da joj se obratio i pogledao je direktno. Spustila se na pod, držeći glavu nisko, potpuno submisivna i žalosna. Alfa mužjak ju je uočio te joj je postavio pravila, a ona je bila spremna prihvatiti upozorenje kako bi bila prihvaćena u našem čoporu. I nikad više nije lovila kokoš!

Usprkos poslušnosti, mom je mužu trebalo nekoliko tjedana da mu postane draga… možda čak i nekoliko mjeseci. Nije se radilo o tome da mu se ona nije sviđala. Jednostavno mu je trebalo vremena da prežali Lolu, prvog psa kojeg je ikad imao u kući (a ne u kavezu ili zavezanog vanka), i na moj nagovor – prvog psa kojem je dozvolio da se popne na kauč ili da mu zaspe u krilu.

Maza nije tražila da je se voli kao Lolu. Obično prihvaćanje joj je bilo dovoljno. Njezina intuitivnost i emocionalna inteligencija, sposobnost da brzo uči i ne ponavlja greške, tiha odanost, nježno držanje i zaigranost omogućili su joj da se razvije u stvarno dobrog psa.

Maza, koja je bila malo zapuštena kad smo se upoznali, čak je postala lijepa u narednom vremenu, a sad drži glavu visoko kako bi pokazala vlastita široka ramena i lijepe oči, u usporedbi s prije kad je glava bila pognuta a pogled uperen u pod. Dlaka joj je postala mekša,bolja. Oči joj reflektiraju sigurnu i mirnu narav, a ne strah i osjećaj nesigurnosti.

Kad god novi štenac pristupa „djedovu lovačkom čoporu“, a dogodilo se nekoliko puta otkad je imamo, Maza igra ulogu mudrog i strpljivog učitelja pridošlicama.

Kroz igru, otkrila je svoj režući glas, a za tim je tragala godinama. S obzirom na toda je držimo slobodnom (nema potrebe za vezivanjem), ona shvaća da je drugačija od ostalih pasa i to joj daje zaigrano samopouzdanje koje nikad ne koristi u pogrešne svrhe iako ponekad izaziva…

Stekla je dovoljno samopouzdanja da gdjekad pusti glasan, repetitvan lavež kad primijeti prolazak nepoznatih pasa kako bi ih upozorila da se ne približavaju njezinoj obitelji i teritoriju… Ona zna da je šef tu i svi to znaju… ponašanja koja „stara Maza“ nikad ne bi pokazala.

Maza se čak ponekad pridruži lovačkim ekspedicijama te se dokazala kao brz i dostojan protivnik divljim zečevima… za nevjerovati!

Svatko tko voli pse u našem susjedstvu voli i Mazu. Dobro je prihvaćena u Starom Gradu, Jelsi, Milni, Vrboskoj i drugim mjestima gdje nerijetko odlazi s ljudskim pratiteljima. Uvijek je spremna za igru, maženje i dobro je društvo. Kad dužnost zove, spremna je i odbiti potencijalnu prijetnju.

Maza je postala pseća Alfa Kraljica našeg malog dijela Dola Svete Ane te je voljena od strane mnogih. Pokazala se kao najbolji pas kojeg smo ikad poznavali.

© Evening Lategano  2014
Prijevod Bartul Mimica

Evening i muž Stipe rukovode Suncokret odmorištem za dušu i tijelo koji nudi holističke yoga avanture za pojedince na putu osobne transformacije i traganja za inspiracijom.

Nalazite se ovdje: Home životinje Ljubimci Maza, pas koji se vratio kući

Novosti: Ekologija.hr

  • Foreign minister Shisir Khanal tells the Guardian the world’s biggest economies need to help Nepal, which contributes less than 0.1% of global greenhouse gas emissions

    Nepal is demanding $20m in climate compensation for the recent devastating floods, as a senior minister called on the world’s most polluting countries to “wake up” and accept shared responsibility for a disaster that led to the death or disappearance of more than 6,000 people.

    Scientists believe the climate crisis had a role to play in the floods, which were triggered when a melting glacier partially collapsed and set off a deadly landslide and flash flooding through Chinese-controlled Tibet and Nepal in late August. So far, more than 1,300 are confirmed dead and more than 5,500 still missing, with hopes of their survival diminished after 12 days of rescue operations.

    Continue reading...

  • Researchers urge governments to help worst afflicted countries, such as Nigeria and Algeria, which rely on oil revenues for public services

    Conflict, migration and economic upheaval will accompany the global move away from oil, unless governments act urgently to help the worst afflicted countries to cope, research has found.

    Nigeria, Iran, Angola and Algeria are among the countries that will be severely affected, as they rely strongly on oil revenues for their government and provision of public services, but have little diversification and too little capital to cushion the blow.

    Continue reading...

  • Anglers will help scientists investigate the porbeagle, tope and blue shark to boost knowledge and conservation

    ‘We have really cool sharks,” says Dr Lucy Hawkes. She is not referring to animals in the rich coastal waters of South Africa or Mexico, but instead talking about the species that live around Britain. Hawkes, an associate professor at the University of Exeter, is co-leading a new three-year project to investigate the lives of three of England’s most vulnerable shark species.

    “I like the porbeagle, which looks like a baby great white shark,” she says. “Surfers could see one and absolutely poop their pants, but they’re not dangerous. It’s amazing that we share the water with some pretty exciting animals.”

    Continue reading...

  • Estimates suggest drop in production with vineyards also concerned ‘smoke taint’ from wildfires may affect quality

    French vineyards hit by severe drought and heatwaves are expected to report a 30-year low in wine production after the country’s hottest ever recorded summer, according to the agriculture ministry.

    Initial estimates suggest winemakers will produce just under 34m hectolitres from this year’s harvest: a drop of 6% on last year, and 17% less than ‌the 2021-2025 average.

    Continue reading...

  • Eyam Moor, Derbyshire:It’s a place that I treasure greatly, and now it has a change of ownership that is worth celebrating

    Can a landscape sigh with relief? It felt that way, pushing through bilberry and cowberry hung with pearls of overnight rain that soaked my lower legs.

    On the path, dry, dusty soil had reverted to reassuring gloop. I was thrilled, at one point, to step cautiously round a puddle. Overhead, a buzzard wheeled and a small gang of swallows skimmed across heather whose purple intensity was already fading, too soon it seemed to me. To the west, a kestrel was quartering the slopes of Wet Withens.

    Continue reading...

  • WMO report details extreme weather events causing climatic feedback loop with serious health consequences

    Big increases in wildfires and heatwaves supercharged by the climate crisis are hindering improvements to air quality around the world, UN experts have said.

    Regions that had recorded a fall in pollution emitted by cars and industrial sites are facing new threats to air quality because of exposure to smoke from wildfires, according to a new report, while rising temperatures caused by intense heatwaves are causing a surge in ground-level ozone.

    Continue reading...

  • Volunteer ‘glow-getters’ overseeing reintroduction of endangered beetles at Nosterfield nature reserve

    The bioluminescent beams of “fairy folk” are shining again from a nature reserve in North Yorkshire for the first time in a century after the successful reintroduction of endangered glowworms.

    Female glowworms were spotted over multiple weeks at Nosterfield nature reserve this summer following a no-frills, almost zero-budget reintroduction of the much-loved invertebrates, which have vanished from the British countryside in recent decades and are notoriously difficult to re-establish.

    Continue reading...

  • The Californian once cultivated petri dishes breathed on by artists that turned ‘murky and scary’. But now, in our dystopian age of space technocrats, she’s taking inspiration from Nasa shots of asteroids

    ‘I had artists from all over the world breathe over petri dishes,” says Liz Larner. “It was a piece of international art made from breath bacteria.” The American sculptor is reminiscing about her 1988 work Every Artist Gave a Breath, a fragile and strangely evolving work of art grown on agar. Exhibited in a 2022 show, it has since transformed in various ways: some bacteria has morphed into “beautiful, dried wafers in colour”, while other dishes “turned into a really weird blackish-green, really murky and a little scary”.

    Larner is no stranger to making alluring work out of strange materials, from human hair and false eyelashes to leather and surgical gauze. For her first major exhibition in the UK – A Hard Line to Bend at Camden Arts Centre in London – the sculptor has been transforming single-use plastic into pieces that bristle with seductiveness and menace. “I was living in LA at the time when China stopped accepting American plastic, which was where we were sending it all to be recycled,” she says. “I started taking it to my studio – it got so huge, I had to hang it from my ceiling.”

    Continue reading...

  • Gabna community fear their traditional herding routes will be sacrificed as far-right rhetoric ramps up against them

    For the Swedish-Sami politician Åsa Larsson Blind, it was something of a watershed moment in the national conversation around Indigenous rights.

    In late April and May, as the country geared up for this month’s elections, the deputy prime minister and energy minister, Ebba Busch, gave a series of speeches and articles publicly attacking the Sami’s rights to graze reindeer herds on their ancestral lands. Reindeer husbandry, Busch said at one press conference, “is an industry that affects very large areas, but has limited economic significance”.

    Continue reading...

  • Epic plankton blooms make filming in the North Sea notoriously difficult. But a new documentary gives a rare glimpse of the kaleidoscopic life – seals, sharks, tuna, orcas and shorthorn sculpins – lurking beneath its waves

    The North Sea, as even its greatest admirers will concede, often glowers an unappetising grey or brown. And we assume that its dull exterior is matched by sediment-filled waters where little life dwells. For years, the friends and family of Peter van Rodijnen wondered why the Dutch cinematographer and diving fanatic spent so much time exploring “this murky bowl of soup”. But, inspired by a childhood of watching Jacques Cousteau’s adventures in rather more enticingly temperate waters, Van Rodijnen’s dedication to North Sea diving gradually revealed its hidden wonders.

    Over 20 years, as camera technology improved, Van Rodijnen obtained more and more amazing footage of marine life near his home on the Netherlands coast. Nearly a decade ago, he teamed up with director Mark Verkerk. “We started with the idea,” says Van Rodijnen, “that if somebody can make a movie about the North Sea, it’s got to be us.”

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com