Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Objavljeno u Zanimljivosti

Stanovnici Jelse na otoku Hvaru ugodno su iznenađeni što je jedan mladi par iz Amerike, nakon ljetovanja u kolovozu 2020. godine, ostao u njihovom mjestu i kroz zimu.

Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Jessica i Thibaud,službeni digitalni nomadi Foto: Vivian Grisogono

Inače, to su već na škoju šire poznata Jessica Romano (32), rođena u New Yorku, gdje je živjela i radila sve dok nije preselila u San Francisco u Kaliforniji. A njezin partner Thibaud Duprat (31) rođen je na drugom kraju svijeta, u Parizu, ali se kasnije s obitelji preselio u Ameriku, kada je imao 10 godina - od tada je živio u Kaliforniji ili pak u New Yorku.

Na kavi u Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

Jelšani su u početku mislili da je to njihov trenutačni hir, da će malo ostati i otići, ali su se ipak prevarili. Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, koja je postavljena zaslugom općinskog načelnika Jure Dubokovića – Nadalinija daleke 1934. godine, da ostaje u tom malom pitoresknom hvarskom mjestu. A oni su, kako mnogi govore, prvi digitalni nomadi koji su u ovim teškim vremenima pandemije koronavirusa zapeli baš u Jelsi, na središnjem dijelu našeg najsunčanijeg škoja.

„Očito je, onaj tko se napije hladne vodice iz špine na mjesnoj Pjaci, da ostaje u tomjestu...“ Foto:Vivian Grisogono

▪ Istina je, nas zaokuplja tehnologija. Thibaud radi kao voditelj razvoja proizvoda: u tvrtki koja se bavi izradom softvera, njegov je zadatak povezati poslovnu stranu s tehnologijom tako da aplikacije budu proizvedene prema poslovnim potrebama tvrtki, i korisnicima pružaju najbolje iskustvo. S druge strane ja sam se specijalizirala za poslovni razvoj -business development, osobito financijsku tehnologiju: osmišljavam partnerstva s drugim tvrtkama da bi posao mogao rasti i podići se na višu razinu – kaže Jessica, te dodaje da su neobično sretni što je ona 1. ožujka prva na Otoku sunca dobila vizu za boravak kao digitalni nomad, dok se Thibaud hvali svojom potvrdom za privremeni boravak, makar će im osobne iskaznice biti doznačene nešto kasnije.

Šetnja u Gradu Hvaru. Foto: Vivian Grisogono

A njihova životna priča doista je zanimljiva. Upoznali su se prije 5 godina, kada su radili za istu tehnološku tvrtku u Silicijskoj dolini u San Franciscu. Strast su im putovanja, i prošli su kroz gotovo 50 zemalja, što zajedno, što pojedinačno, diljem kugle zemaljske. Prošle godine odlučili su se za rad na daljinu i seliti se 'negdje Starim kontinentom', misleći najprije na Španjolsku, Francusku i Italiju. Međutim, u Lijepu Našu stigli su zato što smo bili jedna od rijetkih zemalja koja je, u uvjetima pandemije, primala goste iz Amerike.

Uživaju na Sunčanom otoku. Foto:Vivian Grisogono

Naravno, oni su mladi i obrazovani ljudi. Još i prije su čuli za mnogobrojne ljepote male Hrvatske te je odlučili posjetiti i puno bolje upoznati. Prvo su stigli u Split, našu priobalnu metropolu, ali su bili mišljenja da njima za život, dakle, rad i provođenje aktivnosti u slobodnom vremenu, puno bolje odgovara jedno malo lipo dalmatinsko misto. Tako su stigli u Jelsu. Budući da su poprilično komunikativni vrlo brzo su pronašli prijatelje i uklopili se u novo društvo. Veliki su ljubitelji životinja i prirode, pa su kontaktirali udrugu "Eco Hvar", nakon čega redovno odlaze u obližnje Pitve pomagati oko pasa, i izvode ih u šetnju.

Sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono

▪ Za mene je Jelsa jedno nevjerojatno, posve slikovito mjesto. Prizori nikad nisu dosadni! Volim sve pogledati - more, druge otoke, planine na kopnu, kako se boje neba mijenjaju, polja, maslinike, povijesne zgrade... čak i kamenje poput onog oko jelšanskog porta. Prekrasna je i bliža okolina mjesta, idealna za šetnje i trčanje, aktivnosti koje sam oduvijek upražnjavala. Meni se sviđa da se tu živi s puno manje stresa nego u drugim mjestima gdje sam dosad stanovala, baš sam se snažno povezala s ovim ambijentom – pripovijeda simpatična Amerikanka.

Sretni u Jelsi. Foto: Vivian Grisogono

Njezin partner se s njom u potpunosti slaže, zaključujući "Jelsa je malo, ali izuzetno lijepo I mirno mjesto u kojem stvarno volim biti". A on, baš kao i njegova draga, voli šport - ljeti su uživali u plivanju i otkrivanju skrivenih i prekrasnih hvarskih plaža. Thibaud dobro igra nogomet, i već je postao član lokalnog NK "Jelsa". Uz to, je redovito odlazio u teretanu, ali naravno te aktivnosti su s vremenom bile zabranjene tijekom lockdowna. Jessica uz vježbanje, voli i meditaciju.

U berbi maslina. Foto ljubaznošću Jessice Romano

▪ Otok Hvar svojim posjetiteljima, u najboljem smislu te riječi, nudi puno novih iskustava, osobito što se tiče autohtone prehrane i vrhunskih vina. No, i mi volimo kužinavati, pa smo ponekad, kada nije bilo lockdowna, naše prijatelje sa zadovoljstvom pozivali da kušaju nešto drugačiju, međunarodnu kuhinju. Zanimljivo je i to da sam ja u Jelsi prvi put otšao na penjanje, društvo su mi činili Ivo Drinković i Fabijan Belić, kojem smo zajedno s drugim mladićima pomagali u podizanju njegovog zida za penjanje. Tu smo se jednostavno udomaćili, uživali smo i u prošlogodišnjoj berbi maslina, što ranije nikad nismo radili. Probat ćemo mi još puno toga, jer smo istinski zavoljeli Jelsu, Hvar, Dalmaciju i cijelu Hrvatsku – zaključio je Thibaud.

Kupili su auto da bi bolje upoznali otok. Foto: Vivian Grisogono

Baš poželjni gosti

▪ Gosti kao što su Jessica i Thibaud, stvarno su primjer najkvalitetnijih ljudi koje je privukao otok Hvar. Ne samo da znaju uživati u dobrom društvu i u svim ljepotima našeg škoja, nego mu hoće dati i svoj doprinos. Kad ide u šetnju, Jessica uvijek sa sobom nosi rukavice i kesice u koje prikuplja smeće na koje usput nailazi! Što je najvažnije oboje vole pomagati ljudima, i kako su mladi, sposobni i uvijek raspoloženi, njihova pomoć vrijedi jako puno. Zato su ih otočani zavoljeli i prihvatili kao svoje, već su ostvarena prijateljstva koja će vječno trajati. A jednog dana kada odu iz Jelse sasvim sigurno će sa sobom ponijeti lijepe uspomene iz naše Hrvatske, a istodobno iza sebe kod mještana ostaviti prekrasne dojmove – rekla je Vivian Grisogono, predsjednica udruge "Eco Hvar", oduševljena njihovim dolaskom i privremenim boravkom na otoku.

Thibaud sa psima u Pitvama. Foto: Vivian Grisogono
© Mirko Crnčević / Slobodna Dalmacija (14.03.2021.)
tekst reproduciran uz dopuštenje

Video sadržaj

Nomadi novog doba HRT Puls
Nalazite se ovdje: Home zanimljivosti Prvi digitalni nomadi 'zapeli' u Jelsi na Hvaru!

Novosti: Ekologija.hr

  • Emissions from exported oil would not count against carbon budget, insiders say – reasoning likely to draw dismay from climate campaigners

    The giant Rosebank oilfield can be approved without breaching the UK’s emission targets, according to government insiders, in a boost to those in the cabinet who are pushing for it to be given the go-ahead.

    The Guardian revealed last week that Miatta Fahnbulleh, the energy secretary, was leaning towards rejecting the project, but her position has put her at loggerheads with cabinet colleagues, including the chancellor, John Healey, who are lobbying for an approval.

    Continue reading...

  • Scientists uncover ancient hills and swamps that disappeared as sea levels rose across northern Adriatic

    Venice is famed for being a floating city, but research shows the land it sits on once lay many miles inland. Dramatic changes in sea level over 10,000 years have reshaped the northern Adriatic coastline, with much of the land that our ancestors roamed now lying beneath the waves.

    Samuele Ongaro, at the University of Southampton, and colleagues combined seismic data with sedimentary cores from the coastal basins of northern Italy, Slovenia and northern Croatia to model changes in sea level across the region and reconstruct past landscapes over the past 10,000 years.

    Continue reading...

  • The radical Stern report showed that a low-carbon future is also good economics. But it seems that capitalism needs a reminder

    Saving the only planet we have makes good economic sense. There is, after all, no money to be made on a dead Earth. There may be costs involved now, but they are worth paying to protect our children from certain destruction.

    These propositions seem self-evident now. But two decades ago, mainstream economists had very different ideas. They had proved that the climate crisis would be a mere economic blip, easily absorbed by growing economies and therefore not worth spending money on. In their accounting, they considered ice caps and glaciers functionally worthless, that trees only add to GDP when they are cut down, and that a livable climate shouldn’t even merit a line on a spreadsheet.

    Fiona Harvey is an environment editor at the Guardian

    Continue reading...

  • Extreme heat accelerated disappearance of Triglav glacier from mountain revered as a symbol of Slovenian identity

    The final ice patch has vanished from Slovenia’s Triglav glacier, the latest Alpine casualty of Europe’s scorching summer.

    The once mighty ice mass lost 93% of its surface area between 1983 and 2003, shrinking to cover less than a hectare of overheated rock, but went on to surprise researchers who feared its imminent demise, clinging on to the mountain for two more decades.

    Continue reading...

  • A striking transformation takes place along the coast of Qinqdao in autumn, when a native seepweed turns a brilliant shade of red.

    The ‘red beach’ phenemon can be seen in the salt marshes and wetlands on the coast of China’s Shandong province, where the Suaeda glauca plantmatures and absorbs water, changing it from green to crimson between September and November

    Continue reading...

  • Wharram and York, North Yorkshire: It’s the nervy few days before a ceremony that will honour our local waterways, and I have work to do

    I visit the source of the tiny stream called the Gypsey Race now and then, drawn by the everyday miracle of its water welling to catch sunlight like a plaything and alchemise it into colours and sparks. Today, though, is different, because I’ve come to ask for something. Something like permission, or approval maybe.

    I’ve been helping to organise a gathering of river advocates to co-draft a regional charter of river rights – making explicit our responsibilities towards them. We will be holding a ceremony to blend waters from across Yorkshire to make ink in which the charter will be written. I want to collect water from the Gypsey, but I also want some of its potent reputation. Its course is regarded as auspicious thanks to an extraordinary concentration of nearby prehistoric barrows, cursuses and henges, not to mention England’s tallest standing stone. Local folklore insists that its capricious flow holds the power of prophecy.

    Continue reading...

  • Chris Packham says £24bn earmarked for projects with ‘ludicrously uncertain results’ should be redirected to help lower bills and cut emissions

    Campaigners are calling on the chancellor to cut the government’s £24bn spending plans for “fairytale” carbon capture technologies in favour of funding green schemes that can reliably cut emissions and lower energy bills.

    The environmentalist Chris Packham is leading an 11th-hour appeal for the Treasury to use this week’s budget to scale back the government’s “exorbitantly expensive” support for carbon capture, which is now more than the planned spending for the US, the EU, Norway and Japan combined.

    Continue reading...

  • My mother was a keen swimmer, and she lived with depression. I wonder if she found the same respite in the water that has helped heal me since she passed away

    It was early morning in late September, off the coast of Kaş in Turkey. Watching the slightly choppy sea from a boat, the last thing I felt like doing was embarking on another 5km (3-mile) swim. Mind fog had sapped my energy, and my mood was decidedly Eeyore-like. But as I pulled on my cap and flippers, adjusted my goggles and took the plunge, something shifted.

    Head in the water, the knotted feeling in my throat began to loosen. Breathing came properly. There was respite.

    Continue reading...

  • All it took was one or two careless teenage girls giving the vermin a taste of their snacks and they became the most well-fed animals imaginable

    I’ve written a fair amount about my boarding school years in Nigeria in the 90s, but never about the rats that accompanied my school experience. Picture it: thousands of girls from across the country, each bearing a suitcase or two of a term’s worth of “provisions” – cornflakes, sugar cubes, powdered milk, hot chocolate powder, and so on. All it took was one or two careless girls giving the rats a taste of the exotic and they became among the most well-fed rats in the country, enjoying a steady stream of delicious teenage-girl snacks.

    I will never forget the sight of rats – six or seven deep – congregating at dusk on the scraggly lawn next to my dormitory, like an illegal gathering of political dissidents. They were large (what with their rich diet), thick tails twitching, noses pushed together, damn near whispering. At first, they would scatter when humans approached. Then we had to clap and stomp to get them to shift. Like the proletariat, the rats began to understand their power, and stand their ground. They were no longer pests but now a sort of predator. If this sounds like the beginning of a highbrow horror, that’s how it felt.

    Continue reading...

  • Company imitates reflection of sun from mirrors, prompting pushback from some scientists, environmentalists and California locals

    Locals in a rural area of California were recently startled to see dazzlingly bright light shining down from nearby mountains at night, illuminating a swathe of the desert below.

    Unbeknown to them, the strange nocturnal illumination was the latest step in a company’s plan to erect thousands of giant mirrors in space to reflect sunlight on to the Earth during night-time.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com