Rocky, sretan spašeni pas

Objavljeno u Ljubimci

Nemaju svi psi u Dalmaciji bezbrižan život. Rocky je imao više sreće od drugih. Ovdje priča svoju priču.

Rocky, dragi prijatelj Rocky, dragi prijatelj Foto: Vivian Grisogono

Rocky je imao buran i bezizgledan početak. Bio je napušten, ne jednom, nego dva puta, te je morao koristiti svoje vlastite mogućnosti (i šarm) da bi preživio te pronašao život i dom. Ovo je snimak nekih od njegovih iskustava u njegovom domu u Pitvama.

PSIĆEV GOVOR: ZABILJEŠKE ROCKYJA IZ MLAĐIH DANA

Kao što svaka budala može vidjeti, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge. ONA (Velika Ljudska Mama) ne želi to priznati, ali znam ja da ona tako misli, zato što se smije kad misli da ne bi trebala, kada pokušava biti ljuta na mene, govoreći gluposti poput "Ne!", "Tko je to učinio!!?", "Što bi ovo trebalo biti?!!", tim glasnim nasilničkim tonom za kojeg smatra da bi me trebao uplašiti i spriječiti da uradim to (što je uvijek toliko zabavno) opet... ONA se sjeća kako me je pronašla svezanog na lancu, pa me žali i prisjeća se zašto me je dovela u svoj dražesni topli dom. Dakle, popušta mi se u mnogočemu – u svemu u stvari.

Volim se igrati sa svojim velikim crnim prijateljem Chornyjem. On me štiti od one dvije vrlo velike i strašne starije dame Babe i Bebe, koje polude na mene kada samo pokušavam biti prijatelj i pomoći im da pojedu svoju hranu.

Chorny i ja krenemo vrlo tiho, ali ako postanemo bučni ONA viče, a mi se sledimo. Chorny me štiti tako da me ona ne može uhvatiti - kao da bi ONA to uopće htjela. Na trenutak sve se zaustavlja. Onda, kada smo napokon odigrali našu igru, utonemo u san, a ONA pazi da nas ne probudi.

ONA je tako obzirna.

Ponekad smo Chorny i ja jako zločesti – barem ONA tako kaže – i nešto poderemo na komadiće. To je bio samo naš krevet, tako da nam nije jasno zašto nismo smjeli. No, ONA se naljutila kao i obično. Ja sam se izjasnio kao nevin. Moi? Napravio nered? Dok je Chorny, kao stariji i, prema njegovom mišljenju, mudriji, nestao. Kad se prašina slegnula, ili točnije, kad je ONA sve počistila, napravili smo još malo nereda i otišli na spavanje, a ONA je, kao i uvijek, bila obzirno tiha kako nas ne bi probudila. Vidite, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge i držim ovu situaciju pod kontrolom.

JA SAM NJENA DESNA RUKA

Znam kako je to biti od pomoći u vrtu. Imala je one istrošene plastične kante za vodu, pa je naravno bila moja dužnost da ih sažvačem na komadiće, ne bi li ona kupila pravu metalnu. Samo sam održavao naš standard na nivou, no ipak ne bih ponovio njene riječi u trenutku kada je pronašla djeliće. Glasnoća je bila poprilično zaglušujuća. Naravno, kasnije je shvatila da sam bio u pravu, tako da sada ponosno koristi svoj metalni vrč za zalijevanje. Tako ja to vidim uostalom. ONA kaže da bi zaboravila na korištenje plastičnih kanti, da je nisam tako netaktično podsjetio na to.

Primijetio sam da ona dosta kopa, što je težak posao za nju, pa tako, da bi joj olakšao život, kopam rupe koliko god mogu, u slučaju da ona želi nešto staviti u njih. Ako ih ona ne koristi, uvijek su dobre za zakopavanje svega i svačega što se nađe na psećem putu, kada je dovoljno pametan da pazi na stvari koje će mu dobro doći jednoga dana. No, ONA se ljuti i viče. Zatim, kad sam vidio da je rastreseno iskopala duboku rupu i zaboravila na nju, pomogao sam joj tako što sam je napunio - a trebali ste čuti što je govorila! Pa kako sam ja mogao znati da će stablo grejpa ići u nju? Ta otvorena rupa bila je opasna za pseće i ljudske šape. Što da je netko od nas upao u nju?

Kada se ONA ljuti na mene - uvijek nepravedno po mom mišljenju - ona viče. VRLO GLASNO. Jasno je da su njene komunikacijske vještine manjkave. Ona treba korektivne sate psećeg razgovora. ONA govori da sam ja taj koji treba trening. Koja uvreda. Ali ja volim njene metode treninga, pa joj ugađam. Ona me zove, a ja dobijem ukusan keks, ako potrčim gore i sjednem pred nju izgledajući dražesno. Ona je malo zbunjena ponekad, jadnica, govoreći mi da sjednem, pa legnem, a zatim ponovno sjednem. Na što li misli? Ja strpljivo čekam i izgledam čeznutljivo. Ponekad samo prođem kroz sve pokrete što je brže moguće, dok ona odluči zbog kojeg od njih ću zaslužiti keks.

Ona je najsmješnija za vrijeme obroka. Ona pripremi naše tanjure, a onda sjedne i najede se jogurta ili banane. Ja lajem ne bih li je upozorio na njeno pogrešno ophođenje. Ona ne sluša, nego pogoršava svoju pogrešku stavljajući tanjure prvo ispred ona 3 mješanca s brda. Ja sam zadnji. Kako je to moguće? Ja lajem i lajem, te skačem gore-dolje, ali ona to uradi svaki put, bez obzira. Kada će ona naučiti da sam ja broj jedan i da imam pravo jesti prvi?

Čuo sam kako govori ljudima koji dolaze u posjet da me moraju ignorirati. Kako glupo, kada naravno dolaze da vide samo mene. Većina njih, prirodno, zanemari nju i mazi me, što itekako zaslužujem, a ja ih nagrađujem poklanjajući im svoju potpunu pozornost. Oni ponekad govore čudne stvari, kao što su "nađi si djevojku", ili "prestani grickati moje gležnjeve", kao da ne mogu shvatiti koliko ih poštujem. Čudna ekipa su ti ljudi. Nikada nisu zadovoljni. Treba ih puno lickati da bi bili dotjerani.

Budući da sam savršen primjerak, da i ne spominjem lijep, sladak i pametan, moja je dužnost da se i dalje trudim. Imam velike nade da ću je dovesti u red u dogledno vrijeme, iako je tvrdoglava. Trebala bi se ponositi mnome, jer sam primjer toga što četveronožni prijatelj može postići sa gotovo beznadnim ljudskim prijateljem. Vidite, ja sam najpametnije stvorenje na četiri noge i  držim ovu situaciju pod kontrolom.

BRANITELJ MIRA, TO SAM JA

Između tako nepotrebnih vikanja, ONA je također sklona smijati mi se, što je naravno potpuno neprimjereno. Ja sam dostojanstveno četveronožno stvorenje nepokolebljivo odano svojemu nedostojanstvenom čovjeku.

ONA jednostavno ne razumije koliko truda i energije trošim da je zaštitim. Prvo i osnovno, od nemarnog i lošeg ponašanja onih mješanaca s brda. Troje od njih živi s nama, iako, iskreno, ponekad mislim da onoj dvojici crnih treba reći da spakiraju svoje torbe, a zatim ih ostaviti pored ceste kao što sam i ja bio ostavljen. To bi ih naučilo boljim manirama, a i poštovanju prema meni, prirodnom vođi. ONA kaže da to mene nije naučilo manirama, ali to je ona samo malo zločesta. Nakon svega rečenog, Nada može slobodno ostati jer se s njom zabavno igrati, a ona je i plavuša poput mene. Ali, naravno, ni približno tako lijepa  poput mene.

Znate, tijekom jednog Božića i Nove Godine, kada bi stvari trebale biti izuzetno mirne, bilo je umnažanja tih mješanaca. Pet novih nagomilanih u kući! Bila je to najezda: sitni, mladi, odrasli, sve crni ili plavi. Koji nered. Bilo je gotovo nemoguće disati, a sva disciplina je otišla pravo kroz prozor, unatoč mojim najboljim naporima da dokažem svoj autoritet. ONA je očito poludjela.

Ipak, moram priznati da jako volim biti u društvu Renči, majke gotovo svih njih. Oduvijek mi se sviđala, a ja sam siguran da je slaba na mene, što bi izašlo na vidjelo kada bismo ostali nasamo. No napravio sam digresiju.

Kao što sam rekao, ONA, nezahvalnik na dvije noge, se smije, moglo bi se čak reći da se ruga. Ona kaže da su moje noge prekratke, a moj rep predugačak. Ona se smije mom stilu kad trčem i skačem. Ona se smije još više kada ratoborno lajem ne bih li otjerao neprijatelja koji bi je mogao napasti. Kaže mi da automobili obično ostanu na svojim putevima, tako da nam neće naškoditi ako ih se klonimo. Drugi ljudi, koji se usude prošetati našim putevima, najčešće su prijatelji, prema njenom mišljenju. Ako nisu, ona kaže da izbjegava kontakt, a to je jednostavnije nego lajati na njih. Nema potrebe za lajanjem. Ali moja je dužnost da je branim, pa se moram oglasiti kada osjetim opasnost.

Njen najveći problem je to što ne može shvatiti koliko bijesno zvučim. Ona me ismijava, nepristojno insinuirajući o mom "piskutavom trileru". Ona kaže da ni ne bih smio lajati kad idem van u vrt. Zar ona ne zna koliko potencijalnih neprijatelja vreba okolo, čekajući tenutak napada? Pa, shvaćam da je ovo malo i mirno mjesto, bez nekih problema, ali tko zna kakvi zločini bi se počinili da ih ja nisam spriječio svojim bijesnim lajanjem.

Ona je jednoga dana zamalo umrla od smijeha u polju kad sam uočio stvarnu prijetnju i krenuo u napad, lajući i jurišajući. Priznajem da sam se osjećao pomalo glupo kada je rekla da je to samo rotodrljača koji je ostavljena u susjednom polju da završi kopanje zemlje spremne za novu sezonu. No, to je u sumrak izgledalo kao oružje za masovno uništenje, a moja je dužnost bila, jasno, zaštititi je od istog, a ona je samo nastavila kopati oko svojih neprocjenjivih maslina. Prvo treba djelovati, dovoljno je vremena za razmišljanje kasnije, ili bismo mogli požaliti.

Nekoliko tjedana kasnije, imao sam novo iskustvo, izazov koji je izazvao najžešće lajanje. Cijelo mjesto se promijenilo, sve je bilo hladno i bijelo. No, odmah sam znao da je to napravljeno za zabavu, pa sam se počeo igrati, pronalaziti svoje zakopane igračke, odnosno važan radni alat, te ih ponovno zakopavati.

Ne trebam ni reći da se ti mješanci, a da ni ne spominjem NJU, nisu usudili. I opet sam im pokazao tko je NAJBOLJI PAS.

ČINJENICE O HRANJENJU

Imam puno prijatelja, kao što biste i očekivali od nekoga neodoljivog poput mene, bez obzira na to što ONA govori suprotno. Jedan od mojih Vrlo Posebnih Prijatelja je mladić zvan Frankie. Ona tvrdi da je Frankie NJEZIN prijatelj i da je njega i njegovu obitelj poznavala i prije nego što sam ja ugledao svjetlo dana, ali znam ja da se on sprijateljio s njom samo da mene upozna.

Frankie je dobar dečko, velikodušan do kosti. On voli životinje, ali naravno da sam mu ja najdraži, iako on čuva tu tajnu između nas, tako da drugi ne bi bili ljubomorni. On je iznimno obziran, iako osobno mislim da bi bilo dobro za njih da znaju koliko sam važan. Frankie ima mnogo važnih prijatelja uz mene, ali, naravno, ja sam za njega NAJBOLJI PAS.

Frankie i njegov tata Ivica vode jedan od najboljih restorana u okolici, odmah niz cestu od nas. Zove se Dvor Duboković, ugledno ime, jer dolaze iz ugledne stare obitelji. Oni služe  finu hranu. Znam to, jer je Frankie često toliko ljubazan da mi donese kosti, koje su očito ostaci, ali i dalje su fin obrok. Ili barem bi bili, kad bi nam ih ONA dala. Umjesto toga, ona ih skuha u juhi, pa posluži s našim suhom hranom ili rižom. To je vrlo ukusno, ali tko će onda hrskati kosti? Čini se da nestanu, baš kada se spremamo za glavni dio gozbe. Što ona radi s njima?

Ponekad, u posebnim prilikama u Dvoru Duboković, Ivica i njegovi prijatelji pjevaju –  prilično su dobri pjevači, a to znam, zato što mi ona kaže da su često pozvani da pjevaju na drugim mjestima, pa čak i u inozemstvu. Frankie često pjeva u grupi, koja se zove Klapa Bagulin. Ponekad radi duete s posebnim prijateljima kao što je Kevan. Ona voli pjevanje i uvijek ide na nastupe. Ona puno govori o tom mjestu, tako da znam da je jednom provela sjajnu večer tamo sa deset mladih prijatelja iz njezine druge zemlje, a jedan od njih je bio toliko pijan da je inzistirao na plesu s njom! To je poprilično utjecalo na nju. Ja joj ne bih dopustio da pravi takvu budalu od sebe, da sam bio tamo, ali to se dogodilo prije nego što sam uopće mogao kontrolirati njenu neprikladnu lakomislenost.

I evo u čemu je poanta. Nikad nisam bio u Dvoru Duboković. Ona me ne želi povesti. Ja mogu razumjeti da ne želi povesti ona tri mješanca s brda, jer bi joj sigurno narušili imidž. Ali MENE? Najslađe i najpametnije stvorenje na četiri noge? Ja bih obogatio to mjesto, ljudi bi dolazili iz daleka samo da MENE vide i čuju. Bio bi tako dobar domaćin, pozdravljajući sve goste koji dolaze. Mirno bih sjedio ispod svakoga stola i odražavao pod čistim, u slučaju da nekome padne hrana. Moja zgodna prisutnost u prekrasnom vrtu uljepšala bi čarobni pogled. Također bih na zabavama pjevao zajedno s ostalima - moj je prodorni triler, kao što ga ona tako grubo naziva, zapravo fini visoki ton koji bi se lijepo uskladio s onim dubokim muškim glasovima.

A kada bih mahao repom i izgledao ultra-privlačno, bio bih savršena maskota i bili bismo svi poznati. U najmanju ruku, to bi bilo vrijedno punog tanjura stvarne hrane za mene i dodatnih porcija za nju. Ali ona neće ni da čuje. Ona mi kaže da misli da ljudima ne bi bilo drago da ih pozdravljam. NEMOGUĆE, pa tko bi mogao odoljeti najslađem stvorenju na četiri noge koje skakuće da ih pogleda u oči s ljubavlju i maše repom iz sve snage? I ona je toliko drska da mi kaže da ne vjeruje da mogu biti miran i tiho obavljati svoje dužnosti  ispod stola. Izgleda da ona misli da bih grickao gležnjeve, skakao u krilo ili otimao hranu od konobara. JA! MOI?? Ma da ne bih.

To je težak izazov i ja radim na tome. Kada moj prijatelj Frankie dođe sa mojom zalihom kostiju, koju tako velikodušno podijelim s onim mješancima, zamolim ga da bude posrednik. Znam da shvaća moju poziciju. Budući da je oduvijek dobar u dovođenju ljudi do restorana, a oni dolaze kilometrima iz daleka i stalno se vraćaju, on zbilja razumije marketing. Ja bih bio šlag na kraju, savršen pomoćnik promotor. No, on odmahuje rukom i kaže da je ONA toliko stara da je moramo slušati  - čak i kada su njezine ideje potpuno lude. U biti on nije rekao taj zadnji dio, ali mislim da bi, da nije uvijek tako iskreno ljubazan prema svima, čak i kada su tvrdoglavi i glupi.

Ona mi nehotice kaže da se u Dvoru Duboković često održavaju svadbe, rođendani i svečane fine gozbe i da je uvijek zabavno. Isto tako znam da ostali četveronožni krznaši idu tamo, a neki od njih i redovito. To je tako nepošteno. Ja MORAM ići tamo. MOLIM VAS, neka je netko uvjeri da me povede.

© Rocky, kao što je ispričao Vivian Grisogono, 2014.

Prijevod: Petra Mimica

Nalazite se ovdje: Home Tražimo dom! Rocky, sretan spašeni pas

Novosti: Ekologija.hr

  • Met Office says this warning will likely cause ‘adverse’ health effects with travel and power generation also possibly affected

    The Guardian’s environment editor, Fiona Harvey, has written a useful explainer about the UK public services that are struggling in the extreme weather. You can read it in full here:

    There’s only one solution in the end to the drought now declared across most of England and that’s rain, says Hannah Cloke, professor of hydrology at the University of Reading.

    An important consequence of drought is that very dry soils can become less able to absorb rainfall when it does arrive. This can increase surface runoff and can even contribute to localised flash flooding, particularly if rain falls intensely over a short period.

    The current situation highlights the need to improve long-term resilience to both drought and flood risk as climate variability increases, and shows one more damaging impact of the burning of fossil fuels.

    Continue reading...

  • Tenacious and confounding, the horseshoe crab pre-dates dinosaurs and has copper-based blood vital to vaccine safety

    They pre-date dinosaurs, eat food using their legs and contain blue blood that we use to keep us healthy. Horseshoe crabs are the supreme, if offbeat, survivors of the invertebrate world.

    Often called “living fossils” for visually obvious reasons – horseshoe crabs resemble a sort of prehistoric helmet (their Japanese name translates as “helmet crab”) – these animals have barely changed appearance along a lineage that stretches back 445m years.

    It’s invertebrate of the year again! From 3-12 August, every day we will profile one of the thousands of amazing invertebrates that our readers have nominated. And then, when you’ve heard about all of them, we’ll open the voting so you can choose your favourites. Don’t hesitate to get in touch with thoughts and ideas: email us at [email protected] with Invertebrate in the subject line.

    Continue reading...

  • The wild capture and release of a female big cat into a nature reserve is the first step towards reintroducing a population that hasn’t been seen for 70 years

    On 31 July, “Umit” – which means hope in Kazakh – was released into a nature reserve on the edge of Lake Balkhash after more than a decade of careful planning to return the caspian tiger to the region. With this release, Kazakhstan became the first country to restore its tiger range after they had been thought extinct, with the last reliable sighting in the country recorded more than 70 years ago.

    Umit – a wild-caught female tiger transported from the Russian far east – will be joined by more big cats in the coming years, with plans to establish a self-sustaining population of about 50. A wild-caught male flown from Russia is still being monitored by authorities and will be released when he is judged fit to survive alone. Two wild tiger cubs are also being reared on the reserve in special enclosures, with as little human contact as possible, and are likely to be released into the marshlands next year, to feast on boar, deer and kulans, a type of wild donkey.

    Continue reading...

  • Last week reporters Jillian Ambrose and Damian Carrington published a piece which revealed that biggest oil firms made $93bn in profits in three months amid the war in Iran and the climate crisis. They’re online now to to discuss their story and any other questions you might have

    Ask a question: log in or sign uphere


    IscoBusquet asks: Why does the ‘energy sovereignty’ argument for expanded North Sea oil drilling keep coming back again and again despite the fact that there is no way the UK can realistically achieve it in that way?

    Jill:

    I fully empathise with the frustration in this question. Most credible voices in this debate agree that the UK couldn’t be entirely self-sufficient in oil and gas if the government did more to support the declining North Sea basin, or that greater energy security would mean significantly lower energy market prices.

    But energy sovereignty matters in the North Sea debate because oil and gas still provided 75% of the UK’s primary energy needs last year. There are still 23m homes which use a gas boiler, and almost half of the gas which we use to cook our meals and heat our homes comes from the UK’s North Sea gas fields.

    The short answer is no, and a rising tide of lawsuits against fossil fuel companies for their role in the climate crisis means that is unlikely to change anytime soon. The science is ever clearer though. An analysis published last September showed for the first time that carbon emissions from the world’s biggest fossil fuel firms were directly linked to fatal spells of hot weather.

    The big oil companies were among the first to realise the dangers of global warming half a century ago. But decades of denial then followed. As the reality of climate crisis has become undeniable, the arguments of the fossil fuel industry have shifted. Gas was cleaner than coal, for example, or that carbon credits from new forests could offset emissions. Today, the industry likes to tout carbon capture and storage (CCS) as a solution. But just this week, one of CCS’s loudest cheerleaders, ExxonMobil, has started a process to sue the European Union which wants to make the company actually store a small amount of CO2.

    Continue reading...

  • Amid world pressure from heatwaves and fertiliser shortages, billionaire’s business has invested in circular farming and biomethane

    There is a distinctive smell of cow manure in the air at the Duke of Westminster’s dairy farm near Chester. It is a world away from the collection of grand West End properties controlled by the duke that form the backbone of his near £10bn fortune, a decade on from becoming Britain’s youngest billionaire.

    As part of his 349-year-old Grosvenor empire, Lea Manor Farm on the duke’s Eaton Estate in north-west England has fared better than most dairy farms in recent years.

    Continue reading...

  • Devons Road estate residents describe months-long ordeal of not being able to wash, clean or cook for much of the day

    Christmas Day in east London. Beatrice Asante empties a bag of potatoes into her kitchen sink and turns on the tap. Nothing. She turns it off and on again. Still nothing. What now?

    Asante rushes out to the only shop that is open, the local Nisa convenience store. She buys several big plastic bottles of water. Enough, she thinks, to make dinner and to last until the taps start running again.

    Continue reading...

  • Stoney Middleton, Derbyshire:The tradition of well dressing is strong in the Peaks, and this year, I found one featuring a certain 100-year-old naturalist

    I could already hear the noises of appreciation as I walked up the lane towards St Martin’s church. “Oh yes,” I heard a woman say. “That’s lovely.” Turning before the lych gate, I spotted a small knot of people standing in front of a small and apparently ancient stone basin on which rested the white frame of this year’s well dressing.

    The tradition of well dressing, strong in the Peak District, gives thanks for a community’s supply of safe water and is currently celebrated in more than a dozen villages across Derbyshire and Staffordshire. Given how the drought has left pastures surrounding Stoney Middleton brown and exhausted, this annual event seems more pertinent than ever.

    Continue reading...

  • Volunteers are on the lookout for sick birds as outbreak shatters ‘fairytale belief’ that disease would not reach Australia

    Bird enthusiast Jean Turner hoped avian flu would never arrive at her doorstep.

    At her home on Kangaroo Island in South Australia, bossy fairy wrens chirp at her from the deck, grey currawongs clumsily fall into her bird bath, and fluffy, hooded plover chicks emerge from speckled eggs in front of her binoculars.

    Continue reading...

  • Conservationists have created a ‘coastal corridor’ of ocean-based projects designed to preserve and nourish vulnerable marine life

    From disappearing manatees to bleached coral reefs, gender-changing turtles and oyster beds destroyed by hurricanes, no other state’s marine life faces the magnitude of climate-related challenges that Florida’s does.

    Now, wildlife authorities are attempting to bring some cohesion to tackling the diverse slate of issues by borrowing from a playbook that has already proved successful on land.

    Continue reading...

  • Extreme conditions in Washington and Oregon have fueled fast-moving fires, leaving the region draped in toxic plumes – and the danger isn’t over

    Piles of twisted metal and ashen debris line the cul-de-sacs where the tranquil suburbs of Spokane, Washington, once stood.

    The scale of devastation from a historic wildfire season in the Pacific north-west has come into sharper focus as firefighters wrangle a trio of blazes that consumed at least 846 structures on the eastern side of the state.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com