Ja sam Miki rodjen 01.07.2020 u Banskom Dolcu, Jelsa Moj život je poceo vrlo burno. Iznemogao torturao sam se polako i nemoćno. Mislim da sam odbaćen od majke, ali u stvarnosti neznam. Turisti su me našli prelazeći staru cestu u Banskom Dolcu. Bila je gospodja sa troje djece. Odvjeli su me doma u iznajmljenu vilu, gdje su imali malog psa. Otac te djece kad me vidio bio je zgrožen i tražio od familije da me odmah vrate gdje su me našli, ( moram priznati da sam bio ruzan i slabacan), tako da moj izgled nije bio privlačan. Iste većeri su me vratili nazad u Banski Dolac ali su me spustili do prvih kuća ispod ceste. Noć je bila hladna bio sam tek rodjen nisam imao šta jesti.
Veliki preokret u mojo sudbini
Sutra dan se moj život preokrenuo za 360 gradi. Naime ujutro sledećeg dana ljuljajući se od nemoći i gladi jedna gospodja me je tjerala metlom a druga je htela posuti vrelu vodu na mene. U tom trenutku je srića bila na mojoj strani. Mali dečko na prozoru u Banskom Dolcu me ugleda i vidi šta mi se sprema. Odmah je uzvikao: „Nono brzo moramo spasiti malu macu!” Izletivši iz svog dvora, uzevši me u svoje naručje, osetih blagostanje.
Od tog dana je sve išlo na moju sriću. U jutro sledećeg dana su me nosili veterinaru Dr. Prosperu Vlahoviću koji me je pregledao i dobio sam sve što je bilo potrebno od lijekova. Majčino kupovno mlijeko itd…..Spavao sam sa njima u sobi, imao sam toplu košaricu koja je bila topla kao da mama leži pored mene. Svaki dan su me mazili i svaki moj pokret pratili. Dečko je bio uz mene, dobio sam lopticu i mnogo toga.
Velika promjena
Došao je dan povratka u školu. Roditelji mog dečka nisu bili zato donjeti mene u njihovu drugu kuću. Oni su mu objasnili: "Tata i mama poslovno putuju, ti ideš u skolu, maca je sama". Odgovor mog spasitelja je bio: "Ja ne idem nigdje bez moje mace". To je bilo tako odlučno rečeno da ništa nije pomoglo spriječiti moje putovanje. Dobio sam od Doktora Vlahovića hrvatsku putovnicu i krenuli na put. Za mene je to bilo uzbudljivo, dobio sam povodac, u Splitu čekajući na daljnje putovanje bio sam smiren i uvjek u naručju mog malog spasitelja. Ljet avionom sam dobro podnio, bio sam u mojoj torbici i pored njih.
Berlin….Da to je nešto drugo….
Dočekao nas je tata mog spasitelja i posmatrao me, (nisam još dostigao moju današnju ljepotu), tako da ništa nije rekao ali sam osetio. Ali brzo se zaljubio u mene a onda je sve bilo bajno. Dobio sam vilu, koja ima više kata i mogu biti gdje god želim.
Nema ograničenja nema zabrane u stanu. Moram reći da sam i jako dobar. Znam trčati za lopticom kad igraju stoni tenis i mnogo toga.
O hrani ne trebate sumnjati, losos, kozice, patka, piletina itd…
Međutim, duboko u sebi nosio sam tugu. Moja obitelj je to osjetila i jedna od njih kontaktirala je gospodju s rijetkim darom. Nekako - ne znam kako - je ta gospodja mogla osjetiti, čak iz daleka i bez da mene upoznaje, da tugujem za svojim bratom, pitajući se što mu se dogodilo. I, čudesno, uspjela mi je priopčiti da ježiv i da mu je dobro, baš kao i meni. To je izliječilo moju tugu. Od tada je moja sreća bila potpuna.
Ovog ljeta sam bio u mojem rodjenom mistu. Uzbudjen sam, avion, trajekt, ali dobro u Jelsi sam i napolju !!
Tamo sam u kući i u dvoru, paze me da ne izadjem iz dvora. Plaše se za mene, jer ima i ljudi koji nisu skloni macama.
I na kraju moje životne priče možete me naci na instragramu……theoneandonlymiki
Imam jednu želju, da i druge mace dožive sriću kao što je ja imam!i
Mi u Udruzi Eco Hvar smo iznimno zahvalni Mikijevoj obitelji što je s nama podijelila njegovu inspirativnu priču.
Eco Hvar, 24. rujna 2025.
