Kada je prije četiri godine povodom Dana općine na jelšanskoj rivi svečano otkrivena skulptura tovaru, danas promidžbeni adut No. 1 toga ljetovališta, kulturolog, slikar i ravnatelj Likovnog centra u Zagrebu Jugan Splivalo, rekao je da je njen autor Ivan Škrmeta zapravo altruist s umjetničkom žicom.
A pokojni Slavomir Drinković, tada šef kiparske katedre ALU Sveučilišta u Zagrebu, dodao je da je dobro da tovara imamo barem u bronci te da on zaista zaslužuje budućnost spomenika.
No, ima li još uvijek idiličnih oaza gdje ljudi mirno žive s tim milim i dragim životinjama? Rijetko jer je tovara, izbavitelja i hranitelja težaških obitelji, dolaskom mehanizacije na škoj praktično nestalo, ali ipak takav prizor svakodnevno možemo vidjeti u Dolu sv. Marije na otoku Hvaru.
Zgodna Englezina Jana Appleyard, ranije profesionalna plesačica u Londonu, danas je majstorica (guru) yoge koja se ustrajno brine o svoja tri tovara i jednom konju, a nerijetko ih se može vidjeti i u šetnji po tom pitoresknom selu, prirodi koju čovjek još nije uništio.
- U djetinjstvu nisam imala ama baš nikakvo iskustvo čak ni s kućnim ljubimcima. Svoju veliku ljubav prema prirodi i životinjama otkrila sam prije desetak godina, kada sam se doselila ovdje u Dol, gdje sam kupila i uredila staru kamenu kuću u kojoj gostima pružam usluge smještaja. A što se tovara tiče, prvog sam nabavila prije otprilike pet godina, bio je mlad i zamolila sam njegova vlasnika da mi ga proda, a onda sam mu uz pomoć prijatelja i susjeda napravila kućicu i počela se brinuti o njemu - pripovijeda nam Jana, sada već prava Dolka.
U početku nije puno znala o njihovu uzgoju, pa je istraživala na internetu, slušala je ljude s iskustvom i vrlo brzo ušla u štos, svom Panou je pružala svu potrebnu pažnju i animaciju. Jana mu je dala bezuvjetnu ljubav, koju je on njoj uzvratio. Naučio je biti dobar i (donekle) poslušan.
A ono što je najvažnije time je započela spašavati tovare na našem najsunčanijem otoku, jer je ona nakon toga nabavila još dvije ženke - Lula, koja je sestra Panoa, i Lily-Rose, u koju je Pano onako magareći ludo zaljubljen. Ipak, sve to nije bilo dovoljno, pa je društvu pridodala i kobilu Zenu, tako da joj sada posla ne fali, ali zato ima zadovoljstva na pretek.
- Tovari su od pamtivijeka bili izvrgnuti ruglu, nezasluženo, ovo Božje (biblijsko) stvorenje, danas nazivaju - magarac, osao, tovar ili tovor, najodaniji čovjekov prijatelj, ali i rob – govori čakavska pjesnikinja Vlatka Buj, dok se fetiva Jelšanka, povjesničarka umjetnosti Jasenka Splivalo živo sjeća ranih jutarnjih sati kada bi se ispod prozora čulo njakanje ia, ia, ia... što bi se sjedinilo s pjevom kokota i označilo odlazak u polje.
To je ustvari najavljivalo kraj odmora osamaljenog tovarčića, odnosno početak njegova napornog dana, nošenja drva ili gospodara. Ponosni ‘Marokanci’ Dakle, tovari, mule i konji bili su radna snaga za nošenje tereta. Nerijetko su držani u lošim uvjetima, a bilo je slučajeva da su pred kraj života služili i kao hrana.
Mnogi su se ljudi nad tim zgražali, osobito stranci, koji se i dan danas znaju požaliti udruzi “Eco Hvar” zbog maltretiranja tih životinja. Naravno, nakon toga bi uslijedile obavijesti nadležnom komunalnom redaru, veterinarima i inspektorima, što je nedavno rezultiralo sasvim konkretnom pomoći jednom jadnom tovaru, koji je bio u jako lošem zdravstvenom stanju. Sada se on, na svu sreću, dobro oporavlja.
- Jana iz Dola je na najbolji mogući način pokazala kako treba poštovati tovare i konje. Ta dama jednostavno želi proširiti svijest o važnosti čuvanja prirode i životinja, a i Doljani koje žargonski nazivaju “Marokancima” ponosni su što njihovo selo postaje primjerom pravog (kulturnog) ponašanja prema tim čovjekovim četveronožnim pratiteljima. Oni su sada zapravo postali amblem njihova mjesta, a mnogi ljudi, što stranci, što mještani, Jani napokon pomažu u ostvarenju njezine životne misije. Ova žena se zbog svega navedenog nastavlja brinuti o životinjama i vjeruje da će već uskoro stvoriti uvjete za njihovo spašavanje u budućnosti - zaključila je Nada Kozulić, potpredsjednica udruge “Eco Hvar”.
© Mirko Crnčević
Tekst obavljen u Slobodnoj Dalmaciji 13.06.2019., reproduciran uz dopuštenje
