Eco Hvar

Insekticid, raticid, pesticid: rat koji je nemoguće dobiti

Ratovanje protiv prirode, uz pomoć pesticida? neprihvatljivo ponašanje, taj rat se vodi potpuno uzalud.

Oprašivač radi svoj posao. Oprašivač radi svoj posao. Foto: Vivian Grisogono

U civiliziranim društvima su koncepti istrebljenja ljudi iz bilo kojih razloga neprihvatljivi. Korištenje kemijskih otrova za uništavanje biljaka, životinja i insekata bi također trebalo biti visoko na popisu zabranjenih postupaka.

Jednog ugodnog proljetnog dana u travnju 1991. godine, šetala sam zajedno sa svojim bratićem Mislavom Carevićem od trajektne luke prema Starom Gradu. "Pogledaj", rekao je pokazujući na malu bubicu, koja nam se našla na putu, "Insekti će biti ovdje sigurno duže nego mi. Ako se ljudska rasa jednog dana uništi, insekti će preživjeti i nastaviti svoju evoluciju."

Kukci koji se hrane listovima. Foto: Vivian Grisogono

I Mislav je znao o čemu priča. Kao znanstvenik i stručnjak za zaštitu okoliša, bio je savjetnik za pitanja zaštite mora kada su se 1990. godine sastavljali zakoni i Ustav za novoosnovanu Republiku Hrvatsku. I kao ljubitelj ronjenja, bio je svjestan činjenice da je riblja populacija Jadrana bila vidljivo smanjena u zadnjih 20 godina. Strastveno je volio sve aspekte prirode kao što se samo rijetko može vidjeti.

Ratna šteta u Korenici. Foto: Vivian Grisogono

Dolazi rat

Naš razgovor tog travanjskog dana bio je tmuran. Središnji dio Hrvatske je bio prethodnog ljeta blokiran od strane Srba, koji su se bunili protiv proglašenja neovisnosti Hrvatske. Bilo je puno zlokobnih znakova nadolazećih problema. Doputovala sam iz Londona da održim predavanje na pedijatrijskoj konferenciji u Splitu. Putovanje je bilo prekinuto. Jugoslavenska državna zrakoplovna kompanija (JAT) me je iskrcala u Beogradu bez ikakvih naznaka za mogući nastavak putovanja. Gospodin iz Engleske koji se je našao u istoj situaciji je predložio da zajedno posudimo automobil i odvezemo se na obalu, gdje bi on uhvatio autobus do Dubrovnika kako bi provjerio svoju jahtu, dok sam ja trebala nastaviti automobilom prema sjeveru do Splita. Vozeći se kroz Bosnu i Hercegovinu, prolazili smo kroz divna sela sa novouređenim kućama i uređenim vrtovima, koji su pokazivali napore mnogih domaćih kako bi kroz odlazak u Njemačku i drugdje zaradili novac i omogućili svojim obiteljima skroman komfor. Džamije, pravoslavne crkve i katoličke crkve su se izmjenjivale u mirnoj tišini. Ali iznad sve te ljepote ove zemlje visio je osjećaj straha u zraku.

Mislav (desno) na prvoj liniji obrane nedaleko Zagreba, 1992.

Samo nekoliko tjedana kasnije je Jugoslavenska Nacionalna Vojska (JNA) pod vodstvom Srbije krenula u napad protiv Slovenije. Brzo se povukla, okrenuvši svoju agresiju na Hrvatsku. Krajem 1991. godine većina Hrvatske je bila okupirana ili pod teškim napadima. Mjesta koja su bila relativno sigurna, uključujući i otok Hvar, bila su puna izbjeglica. Bolnice su bile opterećene stalnim dolaskom novih žrtava. Moj engleski suputnik je svoju jahtu izgubio prilikom jednog od napada na Dubrovnik od strane Jugoslavenske vojske - ￡25.000 njemu drage imovine je nepovratno nestalo bez ikakve šanse za naknadu štete, jer osiguranje nije pokrivalo ratne štete. 1992. godine je Mislav služio kao dragovoljni bolničar na prvoj liniji obrane blizu Petrinje, samo nešto više od pola sata od svog doma u Zagrebu. Umro je 4. kolovoza 1993.

Ratna šteta u Vinkovcima, 1992. Foto: R.Morgan

Uništavanje i genocid

Rat, koji je trajao od 1991. do 1995. godine bio je gori nego što smo mogli zamisliti u toj mirnoj travanjskoj šetnji 1991. godine. Bosanski Srbi podupirani JNA širili su užas i u Bosnu i Hercegovinu u 1992. godini. Splitska bolnica je slala devet medicinskih hitnih timova preko granice kako bi spašavali ranjene, riskirajući svoje živote da spase što više žrtava je bilo moguće, bez obzira na čijoj strani su se borili. Bolnički odjel rodilišta je bio posebno tužno mjesto od 1992. godine, jer je primalo žene, uključujući i vrlo mlade djevojke koje su bile silovane u zatvorskim logorima bosanskih Srba i puštane u visokim stadijima trudnoće. Sve ovo je bilo dio takozvane kampanje "etničkog čišćenja".

Potjerani stanovnici poslije pada Vukovara, 10.studenog.1991. (izvor-TV)

Genocid, proces uklanjanja određene skupine ljudi na temelju rase, etničkog porijekla, kulture ili vjere, je odvratan svim normalno razmišljajućim ljudima. Kazneno je u međunarodnom pravu prema Konvenciji o Sprječavanju i Kažnjavanju Zločina Genocida. Čelnici bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić proglašeni su krivima za ratne zločine i genocid na Međunarodnom sudu u Hagu 2016. te 2017. godine.

Mlada ratna žrtva u splitskoj bolnici, 1992. Foto: Vivian Grisogono

Ratovi između ljudi uzrokuju uništavanje i štetu, materijalnu, fizičku i psihološku. Ne pružaju politička rješenja kao što dokazuju stalni ratovi na Bliskom istoku. No, tragično je da na ratovima mogu "lijepo zaraditi" (čitaj "masovno profitirati") zemlje ili pojedinci koji prodaju oružje. Oni nemaju nikakvog interesa da se rat zaustavi. Ako se njih pita, što više nasilja to bolje.

Priroda: Neprijatelj čovječanstva? Bioterorist? Stvarno?

Kada prirodu smatramo neprijateljem kojeg je potrebno držati pod kontrolom i potiskivati i prirodni resursi se tretiraju kao roba koja se može iskoristiti, očito je da je svijet u velikoj nevolji. Interesi moćnih vode rat protiv prirode. Kada je američki Nacionalni Institut za Zdravstvo (NIZ) u prosincu 2017. godine objavio da je ukinuta zabrana protiv financiranja eksperimenata kojima se neki patogeni pokušavaju napraviti još smrtonosnijima, Samuel Stanley, predsjednik Nacionalnog Znanstveno-Savjetničkog Odbora za Biosigurnost i predsjednik Sveučilišta Stony Brook u New Yorku rekao je: "Vjerujem da je priroda krajnji bioterorist i moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo ostali korak ispred nje." Nema tu mjesta za pregovore, mir i u konačnici partnerstvo.

Bumbar. Foto: Vivian Grisogono

Kemijski pesticidi: oružje masovnog uništenja

Glavno oružje za 'osvajanje' Prirode su kemijski otrovi, koji su veliki biznis. Neki od njih su također prikladni za upotrebu u ratovima protiv ljudi, što ih čini dvostruko profitabilnima. Baš kao što se oružje često maskira kao 'preventivno', destruktivna snaga pesticida je kamuflirana benigno zvučnim uvjeravanjima da su oni 'zaštitnici biljaka' i da 'sprječavaju bolesti'. Princip istrebljenja neželjenih stvorenja i biljaka kroz otrove ne funkcionira. Ne možete ubiti svakog člana neke ciljane vrste. Otrovni pesticidi stvaraju više problema nego što ih riješavaju. Ciljane vrste postaju otporne, neizbježna kolateralna šteta ima neizrecive posljedice. Interesne grupe tvrde da se odgovor na otpornost 'štetnika' nalazi u jačim kombinacijama otrova. Istina je da je uporaba kemijskih otrova protiv prirodnih 'štetnika' kontraproduktivna.

Oprašivač radi svoj posao i ispunjava svoju vitalnu ulogu. Foto: Vivian Grisogono

Priroda i njega

Trebamo insekte. Oni ispunjavaju vitalne uloge u našem ekosustavu, uključujući i pomaganje biljkama da se razmnožavaju kroz oprašivanje i raspršivanje sjemena; pružanjem hrane za mnoge ptice, sisavce, gmazove i ribe; recikliranjem hranjivih tvari kroz razgrađivanje listova i drva, raspršivanjem gljiva, odlaganjem gnoja i pomažući u promjeni tla. Trebamo li štakore i miševe? Ne na isti način kao i insekte. Ali i oni mogu biti vrlo korisni za ljude, osobito tip štakora koji se može obučiti za pronalaženje mina i identificiranje bolesti kod ljudi. Napori za istrebljenje štakora i miševa kroz otrove su uzrokovale nastanak takozvanih 'super' destruktivnih štakora, zastrašujućih u snazi i veličini.

Svaka biljka i stvorenje imaju svoje mjesto u prirodnom lancu. Lanac se može mijenjati i u određenoj mjeri možemo kontrolirati naš okoliš. No, ako su dijelovi lanca poremećeni, postoji sekundarni efekt, koji u konačnici ugrožava sve što nam je potrebno od prirode, posebno opskrbljivanje nutritivnom hranom i čistom pitkom vodom.

Čičak s oprašivačem. Foto: Vivian Grisogono

Kako preživjeti i napredovati

Ljudi ne mogu dobiti rat protiv prirode. Vođenje kemijskog rata protiv Prirode je krajnja ludost. Neželjene biljke i stvorenja je moguće kontrolirati na druge načine nego kroz kemijske otrove. Budućnost naše civilizacije je ukorijenjena u prirodi. 'Živi i pusti druge da žive': razumijevanje prirodnih procesa i njihovo korištenje kroz miroljubivu suradnju je najbolji, možda i jedini način pružanja sigurnosti budućim generacijama.

© Vivian Grisogono MA(Oxon) 2018

Prijevod: Ivana Župan

Drugi tekstovi na hrvatskom  na portalu Udruge Eco Hvar u vezi problema vezanih uz program dezinsekcije i deratizacije:

Prskanje otrova - za i protiv

Eco Hvar je opisao svoje razloge za zabrinutost u vezi prakse dezinsekcije na Hvaru 2014.god. (2016., 2017.)

Dezinsekcija: neprihvatljiva praksa

Pismo Udruge Eco Hvar upućeno Ravnateljici Nastavnog zavoda za javno zdravstvo (16.11.2017.)

Dezinsekcija: kampanja za promjenu

Pismo Udruge Eco Hvar Ministru zdravstvu (23.08.2017) i nekoliko reakcija; dopis Načelnika Jelse Nastavnom zavodu za javno zdravstvo (09.10.2017.) i očitovanje Zavoda. (18.10.2017.)

Prskanje protiv insekata: spasite pčele!

Hrvatski zakoni i pravilnici koji reguliraju dezinsekciju, i problemi vezani s tim, uz dokaze iz stručne literature. (2017)

Dezinsekcija: došlo je vrijeme za promjenu

Detalji naše zabrinutosti u vezi korišćenja koktela otrova za dezinsekciju na Hvaru, (među njima neki pesticidi koji nisu dozvoljeni u EU-u) uz dokaze iz stručne literature. (2017.)

Prskanje protiv insekata: praksa 'zamagljivanja'

Šta znaći praksa zamagljivanja građanima i gostima. (2017.)

Bobi, pas koji nije morao uginuti

Bobi, ljubljen pas u Jelsi, je uginuo u srpnju 2017.god., vjerojatno od otrova prskana u akciji zamagljivanja.

Komarci i dezinsekcija

Pismo iz Vitarnje, gospođa zabrinuta za ptice, 31.08.2014.

na vrh članka
Nalazite se ovdje: Home opasni otrovi Insekticid, raticid, pesticid: rat koji je nemoguće dobiti

Novosti: Ekologija.hr

  • Energy secretary leaning towards rejecting Rosebank oilfield

    Exclusive: Officials say Miatta Fahnbulleh minded not to give approval in victory for climate campaigners

    Miatta Fahnbulleh is minded to reject the giant Rosebank oilfield, sources have told the Guardian, in what would be a blow for the North Sea energy industry and a major victory for climate campaigners.

    After approving the smaller Jackdaw gasfield on Wednesday, officials say the energy secretary is leaning towards refusing approval for what would be one of the biggest oilfields in the North Sea.

    Continue reading...

  • This Norwegian village is one of the fastest-warming places on Earth. How can its people save it?

    As glaciers melt and permafrost thaws, Longyearbyen, on the remote Arctic islands of Svalbard, faces climate-induced problems from tap water to housebuilding to landslides

    • Heavy metals make Norwegian village’s tap water toxic

    On a rugged mountain plateau of snow-dusted rocks, in the remote archipelago of Svalbard, a glaciologist, Andy Hodson, points out the “ears” of ice, white against the rock, that gave Foxfonna glacier its name, after the arctic fox.

    The small glacier, on a mountain 8 miles (15km) outside the Norwegian village of Longyearbyen, is a popular summer hike for tourists who come here seeking the Arctic experience.

    Continue reading...

  • World must cut emissions by 18% in four years ‘to find our way back’, UN says

    Action needed to avoid disastrous overshoot of climate targets, according to organisation’s environment body

    The world needs to cut carbon emissions by nearly a fifth in the next four years, and by close to half within a decade, to avoid overshooting climate targets by a disastrous margin.

    Although the “window has closed” on holding temperature rises to 1.5C, in line with scientific advice, limiting the “overshoot” of that target is still possible, according to the UN Environment Programme (Unep).

    Continue reading...

  • ‘Crucial opportunity to act’ as study finds most of Europe’s wild bee species in decline

    As Cop17 kicks off, records since 1921 show more bee species declining than increasing in all parts of Europe except the Alps

    Most of Europe’s wild bee species and about half of its hover fly species have declined over the last century, a study has found, as a UN biodiversity summit begins in Armenia.

    Records since 1921 show more bee species are declining than increasing in all parts of Europe except the Alpine region. The richness of bee and hover fly species suffered a persistent drop in the Atlantic and Continental regions, the study found, though trends in other regions were mixed or even positive.

    Continue reading...

  • Giant tunnel proposed to tackle Windermere sewage discharges

    United Utilities, Environment Agency and local campaigners say 12-mile tunnel could take sewage away from England’s largest lake

    Plans are under way for a new giant tunnel to transport sewage away from Windermere, England’s largest lake.

    Windermere, in the Lake District, has suffered from widespread raw sewage and bacterial pollution driven by discharges from United Utilities. Campaigners say this pollution has caused more frequent toxic blue-green algal blooms, with the public advised to avoid swimming in the lake.

    Continue reading...

  • Country diary: What a privilege it is to witness bird migration on such a scale | Country diary

    Poole, Dorset: At this time of year, migrants are constantly on the move here, whether leaving, arriving or just stopping to refuel

    With the sadness of our summer migrants departing the UK for another year comes the joy of our wintering birds returning. Working in conservation at Poole harbour, I’m out most days, connected to the ebb and flow of this change.

    As it is one of the largest natural harbours in the world, and located on the East Atlantic Flyway, birds are constantly on the move here, whether leaving, arriving or stopping to refuel.

    Continue reading...

  • What an eyesore! My day at Norfolk’s frightful fridge mountain

    This summer alone, 26 local authorities in the UK had to stop accepting fridges and freezers for recycling. Now the appliances are piling up around the country – with no proper disposal date in sight

    Not much is happening in the tiny Norfolk hamlet of Little Hautbois on the day I visit. The pub, once popular with airmen from RAF Coltishall, stopped being a pub a long time ago, even before RAF Coltishall stopped being RAF Coltishall. It’s not Saturday, so there are no weddings at Hautbois Hall. Nor is it 19 May, so the restless, headless ghost of Thomas Boleyn isn’t driving his carriage across the bridge over the River Bure, as he is said to do on the anniversary of the execution of his daughter, Anne. Today, a lovely autumn one, all is as it should be.

    But half a mile down a narrow country lane is an incongruous and baffling sight: a strip of gentle hillside made up of large white rectangular blocks, piled up and sparkling in the sunshine. A glacier, you might think, if you were in Norway rather than Norfolk. (And ice is involved, as it happens.) As you get nearer, the picture becomes clearer; the blocks have coils on one face, doors and handles on the opposite one, plus the manufacturers’ names. It’s a glacier of fridges, more than 3,000 of them.

    Continue reading...

  • A grieving female elephant carrying a stillborn baby: Federico Veronesi’s best photograph

    ‘She carried the dead calf for hours even though it wasn’t hers. She had had a miscarriage two years before – and now picked up the stillborn babies of other mothers’

    My love of African animals, in particular elephants, dates back to when I was three or four years old, growing up in Milan in a house full of old nature books. When I was six, my parents took me on my first safari in Kenya – I cried on the plane home, feeling I was being torn away from the savanna I’d dreamed of, somewhere I really loved. But for the past 20 years, that’s where I’ve lived, guiding photographers on the Maasai Mara National Reserve and elsewhere in Africa.

    I’ve spent time photographing other animals, especially big cats, but elephants are still my favourite subject. They have this extraordinary presence, dominating the landscape and making it come alive. I love to follow them in different habitats. They are extremely adaptable – in Kenya they’re associated with the savanna and acacia woodland, and they can also live in extremely arid areas, such as the deserts of Namibia, where this photograph was taken.

    Continue reading...

  • ‘For Panama, it is life or death’: how drought is choking the canal that feeds a nation

    Failed rains and a dire El Niño threaten the waterway that sustains the country, with farmers selling cattle to survive

    The cattle should be ambling, grazing contentedly, through Robert Delgado’s fields. Instead, the animals slump in the shade, tongues lolling, in futile attempts to avoid the blistering heat. Soon it will matter little whether their appetite returns, for there will be no grass left to graze.

    In Azuero, an agricultural region in Panama’s Arco Seco (Dry Arc), the summer is generally relentless and unforgiving. But this year, the crucial rainy season that precedes it – typically from May to December – has brought little rain to parched fields. The watering holes, streams and rivers that farmers rely on have not been replenished, and pastures – the vital source of animal feed during the dry months – have not regenerated themselves.

    Continue reading...

  • Excessive wealth, extreme emissions – and ecocide: what I learned at Europe’s big superyacht show

    These yachts are highly popular with the ‘super-bourgeoisie’ – and getting bigger. Can anything be done to stop them destroying our seas?

    Who knew? Apparently everyone did, apart from me: you don’t wear shoes on a superyacht. Now, about to step on to my first teak deck at the Monaco Yacht Show, I’ve got to take my trainers off, and I’m having a sock panic. Have they got holes? Do they even match? Do they smell?

    To be honest, I’ve come dressed all wrong for Europe’s big annual superyacht trade exhibition. The code for men seems to be crisp and tucked in, blazers and chinos, navy and white, sculpted hair and designer sunnies. (I went colourful, loose, casual). For women, it’s something like Riviera elegance. Everyone – whether they’re Italian, French, English, German, American, exhibitors, buyers, brokers, charterers – seems to know each other. The international superyacht community seems to be a close-knit one, and I’m not part of it. Yet.

    Continue reading...

Novosti: Cybermed.hr

Novosti: Biologija.com

Copyright © 2026 Eco Hvar. Sva prava zadržana. Developed by Orion Informatika.