Ispiši ovu stranicu

Rocky, sretan spašeni pas

Objavljeno u Ljubimci

Nemaju svi psi u Dalmaciji bezbrižan život. Rocky je imao više sreće od drugih. Ovdje priča svoju priču.

Rocky, dragi prijatelj Rocky, dragi prijatelj Foto: Vivian Grisogono

Rocky je imao buran i bezizgledan početak. Bio je napušten, ne jednom, nego dva puta, te je morao koristiti svoje vlastite mogućnosti (i šarm) da bi preživio te pronašao život i dom. Ovo je snimak nekih od njegovih iskustava u njegovom domu u Pitvama.

PSIĆEV GOVOR: ZABILJEŠKE ROCKYJA IZ MLAĐIH DANA

Kao što svaka budala može vidjeti, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge. ONA (Velika Ljudska Mama) ne želi to priznati, ali znam ja da ona tako misli, zato što se smije kad misli da ne bi trebala, kada pokušava biti ljuta na mene, govoreći gluposti poput "Ne!", "Tko je to učinio!!?", "Što bi ovo trebalo biti?!!", tim glasnim nasilničkim tonom za kojeg smatra da bi me trebao uplašiti i spriječiti da uradim to (što je uvijek toliko zabavno) opet... ONA se sjeća kako me je pronašla svezanog na lancu, pa me žali i prisjeća se zašto me je dovela u svoj dražesni topli dom. Dakle, popušta mi se u mnogočemu – u svemu u stvari.

Volim se igrati sa svojim velikim crnim prijateljem Chornyjem. On me štiti od one dvije vrlo velike i strašne starije dame Babe i Bebe, koje polude na mene kada samo pokušavam biti prijatelj i pomoći im da pojedu svoju hranu.

Chorny i ja krenemo vrlo tiho, ali ako postanemo bučni ONA viče, a mi se sledimo. Chorny me štiti tako da me ona ne može uhvatiti - kao da bi ONA to uopće htjela. Na trenutak sve se zaustavlja. Onda, kada smo napokon odigrali našu igru, utonemo u san, a ONA pazi da nas ne probudi.

ONA je tako obzirna.

Ponekad smo Chorny i ja jako zločesti – barem ONA tako kaže – i nešto poderemo na komadiće. To je bio samo naš krevet, tako da nam nije jasno zašto nismo smjeli. No, ONA se naljutila kao i obično. Ja sam se izjasnio kao nevin. Moi? Napravio nered? Dok je Chorny, kao stariji i, prema njegovom mišljenju, mudriji, nestao. Kad se prašina slegnula, ili točnije, kad je ONA sve počistila, napravili smo još malo nereda i otišli na spavanje, a ONA je, kao i uvijek, bila obzirno tiha kako nas ne bi probudila. Vidite, ja sam najslađe stvorenje na četiri noge i držim ovu situaciju pod kontrolom.

JA SAM NJENA DESNA RUKA

Znam kako je to biti od pomoći u vrtu. Imala je one istrošene plastične kante za vodu, pa je naravno bila moja dužnost da ih sažvačem na komadiće, ne bi li ona kupila pravu metalnu. Samo sam održavao naš standard na nivou, no ipak ne bih ponovio njene riječi u trenutku kada je pronašla djeliće. Glasnoća je bila poprilično zaglušujuća. Naravno, kasnije je shvatila da sam bio u pravu, tako da sada ponosno koristi svoj metalni vrč za zalijevanje. Tako ja to vidim uostalom. ONA kaže da bi zaboravila na korištenje plastičnih kanti, da je nisam tako netaktično podsjetio na to.

Primijetio sam da ona dosta kopa, što je težak posao za nju, pa tako, da bi joj olakšao život, kopam rupe koliko god mogu, u slučaju da ona želi nešto staviti u njih. Ako ih ona ne koristi, uvijek su dobre za zakopavanje svega i svačega što se nađe na psećem putu, kada je dovoljno pametan da pazi na stvari koje će mu dobro doći jednoga dana. No, ONA se ljuti i viče. Zatim, kad sam vidio da je rastreseno iskopala duboku rupu i zaboravila na nju, pomogao sam joj tako što sam je napunio - a trebali ste čuti što je govorila! Pa kako sam ja mogao znati da će stablo grejpa ići u nju? Ta otvorena rupa bila je opasna za pseće i ljudske šape. Što da je netko od nas upao u nju?

Kada se ONA ljuti na mene - uvijek nepravedno po mom mišljenju - ona viče. VRLO GLASNO. Jasno je da su njene komunikacijske vještine manjkave. Ona treba korektivne sate psećeg razgovora. ONA govori da sam ja taj koji treba trening. Koja uvreda. Ali ja volim njene metode treninga, pa joj ugađam. Ona me zove, a ja dobijem ukusan keks, ako potrčim gore i sjednem pred nju izgledajući dražesno. Ona je malo zbunjena ponekad, jadnica, govoreći mi da sjednem, pa legnem, a zatim ponovno sjednem. Na što li misli? Ja strpljivo čekam i izgledam čeznutljivo. Ponekad samo prođem kroz sve pokrete što je brže moguće, dok ona odluči zbog kojeg od njih ću zaslužiti keks.

Ona je najsmješnija za vrijeme obroka. Ona pripremi naše tanjure, a onda sjedne i najede se jogurta ili banane. Ja lajem ne bih li je upozorio na njeno pogrešno ophođenje. Ona ne sluša, nego pogoršava svoju pogrešku stavljajući tanjure prvo ispred ona 3 mješanca s brda. Ja sam zadnji. Kako je to moguće? Ja lajem i lajem, te skačem gore-dolje, ali ona to uradi svaki put, bez obzira. Kada će ona naučiti da sam ja broj jedan i da imam pravo jesti prvi?

Čuo sam kako govori ljudima koji dolaze u posjet da me moraju ignorirati. Kako glupo, kada naravno dolaze da vide samo mene. Većina njih, prirodno, zanemari nju i mazi me, što itekako zaslužujem, a ja ih nagrađujem poklanjajući im svoju potpunu pozornost. Oni ponekad govore čudne stvari, kao što su "nađi si djevojku", ili "prestani grickati moje gležnjeve", kao da ne mogu shvatiti koliko ih poštujem. Čudna ekipa su ti ljudi. Nikada nisu zadovoljni. Treba ih puno lickati da bi bili dotjerani.

Budući da sam savršen primjerak, da i ne spominjem lijep, sladak i pametan, moja je dužnost da se i dalje trudim. Imam velike nade da ću je dovesti u red u dogledno vrijeme, iako je tvrdoglava. Trebala bi se ponositi mnome, jer sam primjer toga što četveronožni prijatelj može postići sa gotovo beznadnim ljudskim prijateljem. Vidite, ja sam najpametnije stvorenje na četiri noge i  držim ovu situaciju pod kontrolom.

BRANITELJ MIRA, TO SAM JA

Između tako nepotrebnih vikanja, ONA je također sklona smijati mi se, što je naravno potpuno neprimjereno. Ja sam dostojanstveno četveronožno stvorenje nepokolebljivo odano svojemu nedostojanstvenom čovjeku.

ONA jednostavno ne razumije koliko truda i energije trošim da je zaštitim. Prvo i osnovno, od nemarnog i lošeg ponašanja onih mješanaca s brda. Troje od njih živi s nama, iako, iskreno, ponekad mislim da onoj dvojici crnih treba reći da spakiraju svoje torbe, a zatim ih ostaviti pored ceste kao što sam i ja bio ostavljen. To bi ih naučilo boljim manirama, a i poštovanju prema meni, prirodnom vođi. ONA kaže da to mene nije naučilo manirama, ali to je ona samo malo zločesta. Nakon svega rečenog, Nada može slobodno ostati jer se s njom zabavno igrati, a ona je i plavuša poput mene. Ali, naravno, ni približno tako lijepa  poput mene.

Znate, tijekom jednog Božića i Nove Godine, kada bi stvari trebale biti izuzetno mirne, bilo je umnažanja tih mješanaca. Pet novih nagomilanih u kući! Bila je to najezda: sitni, mladi, odrasli, sve crni ili plavi. Koji nered. Bilo je gotovo nemoguće disati, a sva disciplina je otišla pravo kroz prozor, unatoč mojim najboljim naporima da dokažem svoj autoritet. ONA je očito poludjela.

Ipak, moram priznati da jako volim biti u društvu Renči, majke gotovo svih njih. Oduvijek mi se sviđala, a ja sam siguran da je slaba na mene, što bi izašlo na vidjelo kada bismo ostali nasamo. No napravio sam digresiju.

Kao što sam rekao, ONA, nezahvalnik na dvije noge, se smije, moglo bi se čak reći da se ruga. Ona kaže da su moje noge prekratke, a moj rep predugačak. Ona se smije mom stilu kad trčem i skačem. Ona se smije još više kada ratoborno lajem ne bih li otjerao neprijatelja koji bi je mogao napasti. Kaže mi da automobili obično ostanu na svojim putevima, tako da nam neće naškoditi ako ih se klonimo. Drugi ljudi, koji se usude prošetati našim putevima, najčešće su prijatelji, prema njenom mišljenju. Ako nisu, ona kaže da izbjegava kontakt, a to je jednostavnije nego lajati na njih. Nema potrebe za lajanjem. Ali moja je dužnost da je branim, pa se moram oglasiti kada osjetim opasnost.

Njen najveći problem je to što ne može shvatiti koliko bijesno zvučim. Ona me ismijava, nepristojno insinuirajući o mom "piskutavom trileru". Ona kaže da ni ne bih smio lajati kad idem van u vrt. Zar ona ne zna koliko potencijalnih neprijatelja vreba okolo, čekajući tenutak napada? Pa, shvaćam da je ovo malo i mirno mjesto, bez nekih problema, ali tko zna kakvi zločini bi se počinili da ih ja nisam spriječio svojim bijesnim lajanjem.

Ona je jednoga dana zamalo umrla od smijeha u polju kad sam uočio stvarnu prijetnju i krenuo u napad, lajući i jurišajući. Priznajem da sam se osjećao pomalo glupo kada je rekla da je to samo rotodrljača koji je ostavljena u susjednom polju da završi kopanje zemlje spremne za novu sezonu. No, to je u sumrak izgledalo kao oružje za masovno uništenje, a moja je dužnost bila, jasno, zaštititi je od istog, a ona je samo nastavila kopati oko svojih neprocjenjivih maslina. Prvo treba djelovati, dovoljno je vremena za razmišljanje kasnije, ili bismo mogli požaliti.

Nekoliko tjedana kasnije, imao sam novo iskustvo, izazov koji je izazvao najžešće lajanje. Cijelo mjesto se promijenilo, sve je bilo hladno i bijelo. No, odmah sam znao da je to napravljeno za zabavu, pa sam se počeo igrati, pronalaziti svoje zakopane igračke, odnosno važan radni alat, te ih ponovno zakopavati.

Ne trebam ni reći da se ti mješanci, a da ni ne spominjem NJU, nisu usudili. I opet sam im pokazao tko je NAJBOLJI PAS.

ČINJENICE O HRANJENJU

Imam puno prijatelja, kao što biste i očekivali od nekoga neodoljivog poput mene, bez obzira na to što ONA govori suprotno. Jedan od mojih Vrlo Posebnih Prijatelja je mladić zvan Frankie. Ona tvrdi da je Frankie NJEZIN prijatelj i da je njega i njegovu obitelj poznavala i prije nego što sam ja ugledao svjetlo dana, ali znam ja da se on sprijateljio s njom samo da mene upozna.

Frankie je dobar dečko, velikodušan do kosti. On voli životinje, ali naravno da sam mu ja najdraži, iako on čuva tu tajnu između nas, tako da drugi ne bi bili ljubomorni. On je iznimno obziran, iako osobno mislim da bi bilo dobro za njih da znaju koliko sam važan. Frankie ima mnogo važnih prijatelja uz mene, ali, naravno, ja sam za njega NAJBOLJI PAS.

Frankie i njegov tata Ivica vode jedan od najboljih restorana u okolici, odmah niz cestu od nas. Zove se Dvor Duboković, ugledno ime, jer dolaze iz ugledne stare obitelji. Oni služe  finu hranu. Znam to, jer je Frankie često toliko ljubazan da mi donese kosti, koje su očito ostaci, ali i dalje su fin obrok. Ili barem bi bili, kad bi nam ih ONA dala. Umjesto toga, ona ih skuha u juhi, pa posluži s našim suhom hranom ili rižom. To je vrlo ukusno, ali tko će onda hrskati kosti? Čini se da nestanu, baš kada se spremamo za glavni dio gozbe. Što ona radi s njima?

Ponekad, u posebnim prilikama u Dvoru Duboković, Ivica i njegovi prijatelji pjevaju –  prilično su dobri pjevači, a to znam, zato što mi ona kaže da su često pozvani da pjevaju na drugim mjestima, pa čak i u inozemstvu. Frankie često pjeva u grupi, koja se zove Klapa Bagulin. Ponekad radi duete s posebnim prijateljima kao što je Kevan. Ona voli pjevanje i uvijek ide na nastupe. Ona puno govori o tom mjestu, tako da znam da je jednom provela sjajnu večer tamo sa deset mladih prijatelja iz njezine druge zemlje, a jedan od njih je bio toliko pijan da je inzistirao na plesu s njom! To je poprilično utjecalo na nju. Ja joj ne bih dopustio da pravi takvu budalu od sebe, da sam bio tamo, ali to se dogodilo prije nego što sam uopće mogao kontrolirati njenu neprikladnu lakomislenost.

I evo u čemu je poanta. Nikad nisam bio u Dvoru Duboković. Ona me ne želi povesti. Ja mogu razumjeti da ne želi povesti ona tri mješanca s brda, jer bi joj sigurno narušili imidž. Ali MENE? Najslađe i najpametnije stvorenje na četiri noge? Ja bih obogatio to mjesto, ljudi bi dolazili iz daleka samo da MENE vide i čuju. Bio bi tako dobar domaćin, pozdravljajući sve goste koji dolaze. Mirno bih sjedio ispod svakoga stola i odražavao pod čistim, u slučaju da nekome padne hrana. Moja zgodna prisutnost u prekrasnom vrtu uljepšala bi čarobni pogled. Također bih na zabavama pjevao zajedno s ostalima - moj je prodorni triler, kao što ga ona tako grubo naziva, zapravo fini visoki ton koji bi se lijepo uskladio s onim dubokim muškim glasovima.

A kada bih mahao repom i izgledao ultra-privlačno, bio bih savršena maskota i bili bismo svi poznati. U najmanju ruku, to bi bilo vrijedno punog tanjura stvarne hrane za mene i dodatnih porcija za nju. Ali ona neće ni da čuje. Ona mi kaže da misli da ljudima ne bi bilo drago da ih pozdravljam. NEMOGUĆE, pa tko bi mogao odoljeti najslađem stvorenju na četiri noge koje skakuće da ih pogleda u oči s ljubavlju i maše repom iz sve snage? I ona je toliko drska da mi kaže da ne vjeruje da mogu biti miran i tiho obavljati svoje dužnosti  ispod stola. Izgleda da ona misli da bih grickao gležnjeve, skakao u krilo ili otimao hranu od konobara. JA! MOI?? Ma da ne bih.

To je težak izazov i ja radim na tome. Kada moj prijatelj Frankie dođe sa mojom zalihom kostiju, koju tako velikodušno podijelim s onim mješancima, zamolim ga da bude posrednik. Znam da shvaća moju poziciju. Budući da je oduvijek dobar u dovođenju ljudi do restorana, a oni dolaze kilometrima iz daleka i stalno se vraćaju, on zbilja razumije marketing. Ja bih bio šlag na kraju, savršen pomoćnik promotor. No, on odmahuje rukom i kaže da je ONA toliko stara da je moramo slušati  - čak i kada su njezine ideje potpuno lude. U biti on nije rekao taj zadnji dio, ali mislim da bi, da nije uvijek tako iskreno ljubazan prema svima, čak i kada su tvrdoglavi i glupi.

Ona mi nehotice kaže da se u Dvoru Duboković često održavaju svadbe, rođendani i svečane fine gozbe i da je uvijek zabavno. Isto tako znam da ostali četveronožni krznaši idu tamo, a neki od njih i redovito. To je tako nepošteno. Ja MORAM ići tamo. MOLIM VAS, neka je netko uvjeri da me povede.

© Rocky, kao što je ispričao Vivian Grisogono, 2014.

Prijevod: Petra Mimica

Srodni sadržaj (po oznakama)